Duhovnost

Nijedan čovjek neće pozvati Allaha ovim imenom, a da mu se Uzvišeni neće odazvati

U ovim riječima nalazi se i Allahovo ime koje ljudi rijetko izgovaraju i spominju, a nijedan čovjek neće pozvati Allaha ovim imenom, a da mu se Uzvišeni Allah neće odazvati, bez obzira na to o čemu se radilo: bolesti, nafaki, samo ako je u domenu halala. Dakle, ako je dova halal i ako čovjek izgovori ovo Allahovo ime, Allah će mu se odazvati…

Ove “čarobne” riječi jesu sura Kul huvallahu ehad, a Allahovo ime koje se nalazi u ovoj suri i kojim Ga je lijepo prizivati u svojim dovama jeste Es-Samed. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom ušao je u džamiju i zatekao nekog čovjeka kako, završavajući namaz, na posljednjem tešehudu, tj. u dovi prije predavanja selama, uči sljedeću dovu:

“ALLĀHUMME INNÎ ES’ELUKE JĀ ALLĀHU BI’ENNEKEL-VĀHIDUL-EHADUS-SAMED ELLEZÎ LEM JELID VE LEM JŪLED VE LEM JEKUN LEHŪ KUFUVEN EHADUN EN TAGFIRE LÎ ZUNŪBI INNEKE ENTEL-GAFŪRUR-RAHÎM! – Allahu, molim Ti se, o Allahu – jer si Ti Jedan, Jedini, Ti si utočište svakom, nisi rodio i nisi rođen, Ti si Onaj kome niko nije ravan – da oprostiš moje grijehe, Ti si, zaista, Onaj koji oprašta, Milostivi!”, pa je Vjerovjesnik rekao: “Oprošteni su mu grijesi, oprošteni su mu grijesi!” (Nesai)

Preuzeto iz predavanja hfz. Almira Kapića, Studio- FotoHILE
Tekst obradio i prilagodio web portal www.n-um.com

 

Najuzvišenije Allahovo ime sa kojim se dova ne odbija

Prenešeno je nekoliko hadisa koji govore o temi Allahovog najuzvišenijeg imena sa kojim se dova ne odbija. Od tih hadisa su sljedeći:

1. Hadis od Ebu Umame, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allahovo najuzvišenije ime koje ako se dovi sa njim usliša (dovu) se nalazi u tri sure iz Kur’ana: u Bekari, u Ali Imran i u Tahi”. Kaže Hišam ibn Ammar, hatib Damaska: “U suri El-Bekara 255. ajet, u suri Ali Imran 1 i 2. ajet i sure Taha 111. ajet”. Bilježi ga Ibn Madže a dobrim ga je ocijenio šejh Albani.

2. Hadis od Enesa, radijallahu anhu, se prenosi da je on sjedio sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, a neki čovjek je klanjao i dovio: (Allahumme inni es’eluke bi enne lekel-hamdu la illahe ille ente el-mennanu bedi’us-semavati vel-erdi ja zel-dželali vel-ikram ja hajju ja kajjum), pa je rekao Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem: “Dovio je Allahu sa njegovim najuzvišenijim imenom sa kojim kada se dovi On usliša, a ako sa njim nešto zatraži On mu da”. Bilježi ga Tirmizi, Ibn Madže i Nesai a vjerodostojnim ga je ocijenio Albani.

3. Hadis od Burejde ibn Husajba, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čuo nekog čovjeka da je rekao: “Allahumme inni es’eluke enni ešhedu enneke etellahu la illahe illa ente el-ehadu es-samedu elezi lem jelid ve lem juled ve lem jenun lehu kufuven ehad”, pa je rekao: “Dovio si Allahu sa imenom koje ako se sa njim traži dadne a ako se sa njim dovi usliša”. Bilježe ga Tirmizi, Ibn Madže, Ebu Davud i Ahmed, a vjerodostojnim su ga ocijenili Albani i Šuajb Arnaut. Kaže Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (11/225): “On je (ovaj hadis) najodabraniji sa strane seneda od svega što je prenešeno o tome (Allahovom najuzvišenijem imenu)”

4. Hadis od Esme bint Jezid, radijallahu anha, gdje se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najuzvišenije Allahovo ime se prenosi u ta dva ajeta: “A vaš bog je jedan bog. Nema boga osim Njega Milostivog Samilosnog” (El-Bekara, 163) i početak sure Ali Imran “Allah je nema boga osim Njega Živi i vječni” (Ali Imran, 2)”. Bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madže a Tirmizi i šejh Albani ga ocijenjuju dobrim a bliže je da je hadis slab jer u njegovom senedu su dvojica ravija Ubejdullah ibn Ebi Zijad i Šehr ibn Havšer a obojica su slabi.

Islamski učenjaci se veoma mnogo razilaze u dvije stvari oko najuzvišenijeg Allahovog imena:

Prva – da li uopće postoji Allahovo najuzvišenije ime,

Druga – koje je to Allahovo najuzvišenije ime kod onih koji smatraju da postoji.

Stavovi učenjaka oko postojanja najuzvišenijeg Allahovog imena

Prvi stav: negiranje da uopće postoji Allahovo najuzvišenije ime.

Ovaj stav se zasniva na ubjeđenju da nije dozvoljeno davati prednost nekom imenu od Allahovih imena nad drugim imenima. Na ovom stavu je skupina učenjaka: Ibn Džerir Et-Taberi, Ebul-Hasen El-Eš’arij, Ibn Hibban, Ebu Bekr El-Bakilani, Džunejd i drugi.

A njihovo ophođenje i tumačenje hadisa koji govore o najuzvišenijem Allahovom imenu je zasnovano na nekom od sljedećih tumačenja:

Prvo tumačenje – da se značenje riječi El-E’azam (najuzvišenije Allahovo ime) koja je došla u hadisima tumači sa značenjem El-Azim, što znači Uzvišeno (Allahovo ime), tj. da nema razlike među Allahovim imenima, jer sva su Njegova imena uzvišena.

Drugo tumačenje – da se u tim hadisima pojašnjava da je veća nagrada onome ko dovi sa tim imenima. Ovo s eprenosi od Ibn Hibbana.

Treće tumačenje – da se pod najuzvišenijim imenom misli na stanje u kojem bude onaj koji dovi, a ovo obuhvata svakog ko dovi Allahu sa bilo kojim od Njegovih imena ako je u takvom stanju. Pod ovim se misli, kao što prenosi Ibn Hadžer, da Allahov rob dovi Allahu sa nekim Njegovim imenom tako što u njegovim mislima nema ništa drugo osim Allaha Uzvišenog pa mu se u takvom stanju usliša dova. Ovo tumačenje Ibn Hadžer prenosi od Džafera Es-Sadika i Džunejda. Jasno je da je ovo sufijsko tumačenje ovog pitanja.

Drugi stav: da je Allah, dželle še’nuhu, jedini koji zna tačno koje je to najuzvišenije Allahovo ime i da o tome nije obavijestio nikoga od svojih stvorenja. Ovaj stav prenosi Ibn Hadžer i pripisuje ga skupini učenjaka bez da navodi njihova imena.

Treći stav: stav onih učenjaka koji smatraju da postoji najuzvišenije Allahovo ime i tačno su ga odredili, međutim po pitanju koje je to ime razišli su se.

Stavovi učenjaka oko samog najuzvišenijeg imena

Po ovom pitanju učenjaci su se razišli na 14 mišljenja. Sva ova mišljenja navodi Ibn Hadžer u svom “Fethul-bari” (11/224-225) i šejh Albani u svojoj “Silsili Ed-Daifa” (13/279).

Tih 14 stavova su sljedeći:

1. da je Allahovo najuzvišenije ime HUVE (HU),

2. ALLAH,

3. ALLAHU ER-RAHMAN ER-RAHIM,

4. ER-RAHMANU ER-RAHIM EL-HAJJUL EL-KAJJUM,

5. EL-HAJJUL EL-KAJJUM,

6. EL-HANNANU EL-MENNANU BEDIUS-SEMAVATI VEL-ERDI ZUL-DŽELALI VEL-IKARAMI EL-HAJJU EL-KAJJUM,

7. BEDIUS-SEMAVATI VEL-ERDI ZUL-DŽELALI VEL-IKARAMI,

8. ZUL-DŽELALI VEL-IKARAMI,

9. ALLAHU LA ILLAHE ILLA HUVE EL-EHADU ES-SAMEDU ELZI LEM JELID VE LEM JULED VE LEM JEKUN LEHU KUFUVEN EHAD.

10. RABBI RABBI,

11. dova Zenuna (Junuz, alejhisselam) u utrobi kita: LA ILAHE ILLA ENTE SUBHANEKE INNI KUNTU MINEZZALIMIN,

12. HUVE ALLAH ALLAH ALLAH LA ILAHE ILLA HUVE RABUL-ARŠIL AZIMI,

13. ono je sakriveno u esmail-husna (Allahovim lijepim imenima),

14. riječ tevhida LA ILAHE ILLELLAH.

Zatim je Ibn Hadžer za svako mišljenje naveo argumente sa kojim se dokazuje.

A šejh Albani, nakon što je spomenuo da je Ibn Hadžer naveo 14 stavova učenjaka po ovom pitanju, te da je naveo za svako mišljenje njegov dokaz, a najviše argumenata je iz hadisa, naveo je da su neki od ovih stavova čisto mišljenje (bez validnog dokaza) na koja se ne osvrće, poput 12. mišljenja (HUVE ALLAH ALLAH ALLAH LA ILAHE ILLA HUVE RABUL-ARŠIL AZIMI) koje se zasniva na snu u kojem čovjek sanjao da je to najuzvišenije ime. A zatim je dodao da od hadisa sa kojima se argumentira ovo pitanje, da među njima ima vjerodostojnih hadisa međutim, oni ne ukazuju direktno na najuzvišenije Allahovo ime. Od tih hadisa su i stavovi ashaba, a među njima su i hadisi koji jasno i nedvosmisleno ukazuju na najuzvišenije Allahovo ime, a ovi hadisi su dvije vrste.

Prva vrsta su jasni i nedvosmisleni hadisi a koji su vjerodostojni (sarih sahih) poput hadisa Burejde, radijallahu anhu (ALLAHU LA ILLAHE ILLA HUVE EL-EHADU ES-SAMEDU ELZI LEM JELID VE LEM JULED VE LEM JEKUN LEHU KUFUVEN EHAD) za koji je Ibn Hadžer rekao: “On je (ovaj hadis) najodabraniji sa strane seneda od svega što je prenešeno o tome (Allahovom najuzvišenijem imenu)”, takođe sa ovim se složio Ševkani a i sam šejh Albani.

Druga vrsta su jasni i nedvosmisleni hadisi ali sa slabim senedom, za neke od tih hadisa Ibn Hadžer je rekao da su slabi, poput hadisa od Aiše, radijallahu anha, sa kojim se podupire treći stav (ALLAHU ER-RAHMAN ER-RAHIM) a kojeg bilježi Ibn Madže (slabim ga je ocijenio i Albani), a ocjene za neke od tih hadisa je prešutio poput hadisa sa kojim se dokazuje osmi stav (ZUL-DŽELALI VEL-IKARAMI) od Muaza ibn Džebela, radijallahu anhu, u Sunenu Tirmizija (kojeg je Albani ocijenio slabim). Zatim je šejh Albani dodao da ima još jasnih i nedvosmislenih hadisa po ovom pitanju koje Ibn Hadžer nije spomenuo a koji su, po njemu, jako slabi a što je pojasnio u svojoj Silsili ed-daifa pod brojevima 2772, 2773 i 2775.

Odabrano mišljenje

Većina učenjaka ovog Ummeta, kako prenose mnogi učenjaci, je na stavu da je najuzvišenije Allahovo ime sa kojim se dova ne odbija ime ALLAH. Ime Allah ima svojstvo da ukazuje na sva druga Allahova imena i svostva, takođe, sa njim se ne naziva niko drugi osim Uzvišenog Allaha.

Kaže Ibnul-Kajjim (Medarudžussalikin, 1/32): “Ime Allah sa tri vrste semantičkog značenja (riječi) ukazuje na sva druga Allahova lijepa imena i sva Njegova uzvišena svojstva …”. Te tri vrste semantičkog značenja (riječi) su: istovjetno značenje riječi sa drugom riječju (mutabeka), značenje koje u sebi sadrži značenje drugih riječi (tedammun) i značenje iz kojeg proizilazi značenje druge riječi (luzum).

Od tekstova učenjaka mezheba koji su ovom stavu a koji ujedno pripisuju ovaj stav većini učenjaka Ummeta je sljedeće:

Prenosi hanefijski učenjak Ibn Emir El-Hadždž (Et-Takriru vet-tahbiru, 1/5) od Muhemmeda ibn Hasana da je čuo Ebu Hanifu da je rekao: “Allahovo najuzvišenije ime je Allah”, i kaže da je ovo stav Tahavije i većine učenjaka.

Kaže šafijski učenjak Eš-Šerbini (Mugnil-muhtadž, 1/88): „Kod učenjaka istraživača je ono (ima Allah) najuzvišenije Allahovo ime, spomenuto je u Plemenitom Kur’anu na 2360 mjesta“.

Navodi hanbelijski učenjak Ebul-Beka’ El-Futuhi u svom poznatom djelu „Šerhu el-kevkebi el-munir“ (str.4) dvije fajde (korisna podatka):

„Prva – da je ime „Allah“ vlastito ime za Biće, specifično je samo za Njega pa time obuhvata sva (druga) Njegova lijepa imena.

Druga – da je ono (ime Allah) najuzvišenije Allahovo ime kod većine učenjaka i da ono karakteriše sve zahvale (Allahu).“

A od savremenih učenjaka koji argumentovano zastupa stav da je najuzvišenije Allahovo ime ime Allah je između ostalih Omer El-Eškar. On smatra da analiza šerijatskih tekstova koji govore o najuzvišenijem Allahovom imenu pokazuje da je to ime „ALLAH, jer je ovo jedino ime koje se nalazi u svim šerijatskim tekstovima u kojima je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da u njima ima najuzvišenije Allahovo ime.

Zatim je još dodao da ono što takođe daje prednost ovom mišljenju (da je najuzvišenije Allahovo ime Allah) i to što se ime Allah u Kur’anu ponavlja 2697 puta, shodno proračunu El-Mu’adžmu el-mufehresu (kur’anskom rječniku), a riječ „ALLAHUMME“ (što znači Allahu moj) je došla pet puta. Dok ostala imena koja su specifična samo za Allaha, kao ime Er-Rahman, spominje se u Kur’anu 57 puta. (El-‘Akidetu fillahi, str. 213).

Drugi stav učenjaka po ovom pitanju, koji se može smjestiti na drugo mjesto shodno snazi argumenata, je stav da je ime „El-Hajju el-Kajjumu“. Na ovom stavu su mnogi učenjaci, između ostalih imam Nevevi i od savremenih Ibn Usejmin. Ve billahi tevfik.

 

Mr. Zijad Ljakic

Želiš brak? Radi na sebi…

Živimo u vremenu kada kažu da je teško naći pravu osobu za brak. Da su očekivanja mladića i djevojaka velika, a uglavnom ta očekivanja aludiraju na materijalne stvari. Nisu samo te materijalne stvari krivci ne sklapanja brakova, mnogo je tu stvari o kojima šutimo, pa možda čak ni sami sebi ne želimo priznati.
 
«Arapi su u džahilijetu, kada se žene, gledali na plemenitost roda, židovi gledaju na novac, kršćani na ljepotu, a ovaj ummet (muslimani) gleda na vjeru.»
 
 U nastavku ću se osvrnuti na muslimane, njihova očekivanja, moral i ponašanje omladine ovog vremena.
 
Prvi problem jeste postavljanje nerealnih očekivanja prema osobi s kojom želiš stupiti u brak.
 
Posljedica ovog problema jeste povrjeđenost tvog srca i ega. A ta povrjeđenost se javlja nakon nezainteresovanosti i odbijanja osobe.
 
-Ako od te osobe očekuješ da je moralna i čestita, pa i ti sam takav trebaš biti.
 
-Ako očekuješ od nje da čuva svoje oči, uši, jezik i tjelo od onog što Allah ne voli – pa i ti sam takav trebaš biti
 
– Ako očekuješ da redovno obavlja namaz- pa i ti ga sam moraš obavljati
 
– Ako očekuješ da uči Kur'an i da slijedi sunnet – pa i ti sam trebaš to praktikovati.
 
-Ako očekuješ da je vjerski obrazovana i ambiciozna, pa i ti sam trebaš takav biti ili barem truditi se da to stekneš.
 
A naša omladina sve ovo očekuje i ističe kao pohvalne osobine budućeg supružnika – a za usvrat ne može ništa od toga ponuditi- pa čak i ne teži da se promjeni i ostavi ono što je loše.
 
Realno je da osoba koja uloži veliki trud i odricanje za taj brak očekuje isto i od svog supružnika.
 
I zato ne krivi druge, već  traži grešku u sebi i radi na sebi. Ako želiš da je tvoj budući supružnik 10-ka, moraš i ti biti 10-ka.
 
Uzmi godinu dana, radi na sebi na svim poljima. Budi najbolja verzija zbog sebe, a sutra i zbog svoje porodice.
 
 
Za Akos.ba piše: Medina Šušnjević
 

Učinite nešto lijepo za druge – i nemojte nikom govoriti o tome

Dok mnogi od nas često čine lijepe stvari za druge, skoro sigurno spominjemo ta naša dobra djela drugima potajno tražeći njihovo odobrenje.

Kada dijelimo sopstvenu ljubaznost ili velikodušnost sa nekim drugim, to čini da se osjećamo posebnim ljudima, podsjeća nas na to koliko smo dobri, i na to koliko smo zaslužni za ljubaznost.

Koliko su sva djela dobrote svojstvena, predivna postoji još nešto čarobnije u tome da napravite nešto posebno, ali da to nikad nikome ne spominjete. Uvijek se osjećate lijepo kada dajete drugima. Umjesto da razrijeđujete pozitivne osjećaje govoreći drugima o svojoj dobroti, zadržavajući to za sebe zadržavate sve pozitivne osjećaje.

Zaista je istina da trebamo dati u korist davanja, a ne da dobijemo nešto zauzvrat. To je upravo ono što radimo kada ne spominjemo svoju dobrotu drugima – vaše nagrade su topli osjećaji koji proizilaze iz samog čina davanja. Slijedeći put kada učinite nešto lijepo za druge, zadržite to za sebe i uživajte u obilnoj radosti davanja.

                                                                                                     Za Akos.ba sa engleskog prevela: Fahreta Vreva

Kako će izgledati samo jedan trenutak u Džennetu i Džehennemu

Vjerovjesnici prije Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a i sam on je ukazivao na prolaznost dunjaluka. Govorili su: “O narode moj, zaista je ovaj dunjaluk kratak uživak, a zaista je ahiret vječna kuća.” Kratak užitak, a šta je na ahiretu? VJEČNOST. I to je suština koju treba spoznati dok smo ovdje. Kuća u kojoj si danas je nešto što je prolazno, bezvrijedno, ne vrijedi kod Allaha. 
 
Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da će na Sudnjem danu će biti doveden džehenemlija, osoba koja je imala sve od dunjaluka, sve ljepote dunjaluka, uživala u svim njegovim ukrasima, a bila nepokorna Allahu. Zamislite najbogatijeg čovjeka, ima sve što poželi. Takva osoba, nepokorna, će biti dovedena na Sudnji dan i zatim će Allah Uzvišeni dozvoliti da uđe u Džehennem samo na trenutak, pa će biti upitan: da li si ikada u životu osjetio dobro? Ono u čemu je uživao cijeli život, od ovih kratkotrajnih užitaka, dunjalučkih naslađivanja. Pa će reći: Tako mi Gospodara, nikada nisam osjetio. Kada uđe u Džehennem samo djelić, zaboraviće sve one naslade i sva uživanja koja je ovdje imao u nepokornosti Allahu. 
 
Zatim će biti dovedena osoba dženetlija, osoba koja je bila “najjadnija” na dunjaluku, čitav život mu bio težak, tegoban, nedaće, problemi, musibeti… Biće uveden samo na trenutak u Džennet, pa će biti upitan: Da li si ikad osjetio jad u životu? Koliki je taj život, možda 60, 70, 80 godina, i tolike godine tuge, belaja, nedaća. Koliko je danas ljudi siromaha, i taj će biti uveden na trenutak u Džennet i biti upitan da li ikada osjetio ikakav jad? Kad vidi naslade i užitke, ono što očekuje dženetlije, kazaće: “Gospodaru, nikada u životu nisam osjetio jad.” Zaboraviće sve kad vidi onaj sjaj, ljepotu, uživanje u Džennetu. 
 
Pa zašto se onda insan ne potrudi i ne bori da zasluži Džennet, a zaštiti se od Džehennema? Zašto ne shvati ovu prolaznost na dunjaluku? Da shvati da je ovo samo prolazna kući i da se posveti ahiretu.
 
Sanel Ramić, prof. 

 

Allahov kader i nevolje

Nevolje koje čovjeka pogađaju u životu predstavljaju izazov i ispit izdržljivosti i strpljenja, a još se teže podnose i prevazilaze ako ih čovjek ne proživljava kroz vjeru, oslanjajući se na svoga Gospodara. Svaki sin Ademov mora biti iskušan na ovome svijetu, bio on vjernik ili nevjernik, i to je pravilo ovoga života. Međutim, vjernik zna da su nedaće ustvari ispit za njega i pokazatelj Allahove ljubavi prema njemu. Te nevolje su u obliku lijeka koji je gorak i ne godi čovjeku, ali ga liječi i popravlja njegovo stanje, tako da na kraju ima lijepu završnicu. Rekao je Fadl b. Sehl: “Zaista se u nevoljama kriju blagodati koje razumna osoba ne smije zanemariti, kao što je brisanje grijeha, obilna nagrada, buđenje iz nemara, vrednovanje blagodati koju je izgubio i vraćanje pokajanju.”

STRPLJIVOST

U osnovi, kada vjernika zadesi neka nevolja, obavezan je da se strpi i da čuva svoje dostojanstvo. To je prvi stepen kada je u pitanju Allahov kader – odredba. Ovaj stepen, to jeste iskazivanje strpljenja na nevolji obavezno je i ukoliko se čovjek ne bi strpio, bio bi izložen mogućoj Allahovoj kazni na ovome ili onome svijetu. Treba znati da su nevolje jedan vid Allahovog kažnjavanja roba zbog njegovog nepokoravanja svome Gospodaru.

OSJEĆAJ ZADOVOLJSTVA

Drugi stepen jeste osjećaj zadovoljstva u nevolji koju vjernik doživljava. Ovo se odnosi na vjernika, jer samo vjernik može doživjeti ovo stanje zadovoljstva u nevolji. Do tog zadovoljstva vodi ga spoznaja korisnih stvari koje sama nevolja donosi. Naime, vjera je ta koja uzdiže čovjeka i čini nemoguće i nelogične stvari mogućim i logičnim, ali to može razumjeti i shvatiti samo vjernik koji vjeruje istinski u svoga Gospodara, Stvoritelja nebesa i Zemlje i svega drugoga.

Stepen zadovoljstva je na većem stepenu od samoga sabura, ustvari stepen zadovoljstva obuhvata i sabur i zadovoljstvo ujedno, i to je taj stepen zbog kojeg se natječu oni koji hoće visoke stepene kod svoga Gospodara. Islamski učenjaci kažu da je stepan sabura obavezan, dok u pogledu stepena zadovoljstva postoji razilaženje kod islamskih učenjaka, ali je možda ispravnije mišljenje da je spomenuti stepen poželjan i pohvalan, a ne obavezan. Od Allahovog roba traži se da se bori protiv šejtana i zla svoje duše i da se maksimalno zalaže da dođe do ovoga stepena, ne bi li dobio visoke džennetske deredže i bio u društvu najodabranijih Allahovih evlija.

Šejhul-islam Ibn Tejmijja, rahmetullahi alejhi, rekao je da neki učenjaci smatraju poželjnim zadovoljstvo nevoljama koje zadese čovjeka, poput: siromaštva, bolesti i sl., a da je sabur obavezan.

Strpljiva osoba ne smije da prigovara Allahovom kaderu, da se žali nekome drugome mimo Allaha, cijepa odjeću, udara se po obrazima i radi bilo šta drugo što ga izvodi iz okvira sabura ili umanjuje taj stepen.

Uzvišeni Allah kaže: “Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote, i ljetine. A ti obraduj izdržljive, one koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: ‘Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!’ Njih čeka oprost od Gospodara njihova i milost; oni su na Pravome putu!” (El-Bekara, 155–157)

Ukoliko čovjek nije zadovoljan onim što ga je zadesilo, ili ne voli to, ili teško podnosi, ili bi volio da ga određena nevolja nije potrefila, to ne znači da je izašao iz granica sabura sve dok čuva svoje srce, jezik i tijelo u granicama šerijata.

Šejh ibn Usejmin, rahmetullahi alejhi, rekao je da je sabur gorak, ali da su njegovi plodovi slađi od meda. Kada vjernik dođe na drugi stepen, to jeste kada je zadovoljan Allahovim kaderom, on ne samo da ne doživljava u svome srcu bol, nego na lijep način prihvata Allahovo određenje i ako ga zadesi kakvo zlo, tada sabura, pa to bude dobro za njega, a ako ga zadesi kakvo dobro, onda zahvaljuje, pa bude dobro za njega. Za ovakvog vjernika, kada je u pitanju prihvatanje Allahovog kadera, ne postoji razlika u ovim dvjema situacijama. Postojanje ili nepostojanje nevolje kod je njega jednako.

Onaj koji je zadovoljan Allahovim kaderom ne osjeća bol kada ga zadesi nevolja zato što zna da Allah nije odabrao osim ono što je najbolje za njega i kao takav prihvata Allahov kader smirene i zadovoljne duše.

ZAHVALNOST ALLAHU

Vjernikovo zadovoljstvo musibetom i nevoljom ne ukazuje na to da mu je srce mrtvo, nego, naprotiv, to ukazuje na njegovo potpuno zadovoljstvo i prihvatanje Allaha kao Gospodara i zadovoljstvo Njegovim kaderom.

Treba da znamo da iznad ova dva stepena ima još veći stepen, kada je u pitanje vjerovanje u Allahov kader koji se ogleda kroz iskušenja i nevolje koje proživljava vjernik, a to je stepen zahvalnosti. Prvi stepen jeste stepen sabura, zatim stepen zadovoljstva dotičnom nevoljom, a treći i još veći stepen jeste stepen zahvaljivanja Allahu na nevolji koja nas je zadesila. Čovjeka zadesi nevolja i poteškoća, a on se nakon toga zahvaljuje Allahu, gledajući na nju kao na blagodat, a ne kao na nevolju. Zašto je to tako?

● Zato što je to Allahov odabir, a Allah Svome robu želi samo dobro. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Čudan li je primjer vjernika! U kakvoj se god situaciji nađe, on je na dobitku i takav slučaj nije ni sa kim drugim osim s vjernikom: ako ga zadesi kakvo dobro, on zahvali Allahu i bude nagrađen zbog toga, a ako ga zadesi šta loše, on se strpi, pa mu i to donese nagradu od Allaha.” (Muslim)

● Ono što ga je zadesilo čisti ga od grijeha sve dok ne sretne svoga Gospodara čist od svakoga grijeha. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Neće se prestati spuštati nevolja na vjernika i vjernicu kroz njih same, ili kroz dijete, ili imetak, sve dok ne sretnu Allaha bez ijednog grijeha“.

● Da zna da je Allah, koji mu je odredio tu nevolju, bio milostiv prema njemu kroz istu tu nevolju, jer nema nijedne nevolje a da od nje ne postoji još gora i veća nevolja.

● Nevolje i poteškoće vraćaju čovjeka ka Allahu, pa Ga on više spominje, povećavaju ustrajnost u dovi i otvaraju vrata skrušenosti i poniznosti.

● Spoznajemo samu nagradu koja proizlazi iz sabura, zadovoljstava i zahvaljivanja.

Uzvišeni Allah kaže: “Reci: ‘O robovi Moji koji vjerujete, bojte se Gospodara svoga! One koji na ovome svijetu dobra djela budu činili čeka nagrada, a Allahova zemlja je prostrana; samo oni koji budu strpljivi bit će bez računa nagrađeni’” (Ez-Zumer, 10). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Veličina nagrade ogleda se u veličini nevolje. Kada Allah zavoli jedan narod, On ih iskuša, pa ko bude zadovoljan, njemu pripada zadovoljstvo, a ko se rasrdi, njemu pripada srdžba.” (Tirmizi)

● Nevolja koja nas pogodi mogla je da se veže i za samu vjeru, a nema sumnje da nešto najgore što može da se desi vjerniku jeste da ga zadesi nevolja koja mu narušava njegovu vjeru. Zato je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, znao doviti i govoriti: “Allahu moj, nemoj nam dati nevolju u našoj vjeri.”

● Nema nijedne nevolje koja je zadesila vjernika a da se ona nije mogla odgoditi za Sudnji dan, što bi bilo još pogubnije za njega.

● Nevolja koja se desila bila je propisana i morala se desiti i sa ovakvim razumijevanjem vjerničko srce će se odmoriti i prihvatiti činjenice.

● Nagrada za samu nevolju puno je veća od nevolje, jer su dunjalučke nevolje putevi ka ahiretskim stanicama i vječnoj džennetskoj kući. Primjer svake dunjalučke nevolje poput je lijeka koji je gorak u trenutku korištenja, ali veoma koristan u budućnosti.

NAGRADA ZA NEVOLJU VEĆA JE OD SAME NEVOLJE

U svim nevoljama vjernik treba saburati i biti zadovoljan, u protivnom, neće znati zahvaliti svome Gospodaru. Ko ne spozna da je nagrada za nevolju veća od same nevolje, neće moći spoznati svoju potrebu zahvaljivanja Allahu na istoj toj nevolji.

Rekao je Ibn Kajjim, rahmetullahi alejhi, da nevolje koje zadese čovjeka, a istovremeno ih ne može spriječiti, poput smrti, krađe imetka, bolesti i drugih, mogu djelovati na njega na četiri načina:

● Stanje nemoći, tugovanja, jadikovanja i srdžbe. U ova stanja upadaju ljudi koji imaju najmanji stepen vjere, razuma i ugleda.

● Stanje sabura koje može da se desi radi vjere ili samog ugleda.

● Stanje zadovoljstva koje je na većem stepenu od stepena sabura.

● Stanje zahvaljivanja koje je na većem stepenu od stepena zadovoljstva, jer ovakva osoba osjeća da je ta nevolja blagodat pa zahvaljuje Onome koji mu je i dao tu blagodat.

Rekao je imam Kasim, Allah mu se smilovao: “Znaj da svaka blagodat od dunjalučkih blagodati može biti nevolja sa jedne ili blagodat sa druge strane. Možda su za određenog roba siromaštvo ili bolest bolje za njega, jer ukoliko bi bio zdrav ili bogat, možda bi se osilio i prelazio Allahove granice. Uzvišeni Allah kaže: “Kad bi Allah svim Svojim robovima davao opskrbu u obilju, oni bi se na Zemlji osilili, ali On je daje s mjerom, onoliko koliko hoće, jer On dobro poznaje i vidi robove Svoje” (Eš-Šura, 27); “Uistinu, čovjek se uzobijesti čim se neovisnim osjeti.” (El-Alek, 6–7.)

Istovremeno, moramo znati da, iako su nevolje i musibeti sa jedne strane blagodati za vjernika, od njega se ne traži da sam sebe iskušava i baca se svojim rukama u propast ili iskušenja. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, znao se utjecati Allahu od određenih nevolja, učiti jutarnji i večernji zikr u smislu zaštite i poduzimati uzroke koji su ga štitili za vrijeme njegovog života.

Može se desiti da vjernik u svome životu priželjkuje određenu nevolju, ali istovremeno ne može biti siguran ako ga zadesi ista ta nevolja da će je prevazići i da neće naštetiti svojoj vjeri. Zato je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemojte žudjeti za susretom sa neprijateljem i tražite od Allaha spas, a kada ga sretnete, budite jaki i čvrsti…”

Rekao je Menavi, tumačeći ovaj hadis: “Nemojte žudjeti za susretom sa neprijateljem, jer čovjeka može obuzeti divljenje samim sobom, oslanjanje na svoju snagu i zanemarivanje neprijatelja, a sve ovo suprotno je oprezu i promišljenom postupanju i može dovesti do pobjede samoga neprijatelja.”

Susret sa neprijateljem jedna je od najtežih stvari za dušu, a stvari koje se dožive nisu kao one nedoživljene i čovjek nije siguran da, kada se desi željeno, da se neće ponašati suprotno tome. Želja za šehadetom ne povlači obavezu želje za susretom. U ovome hadisu ukazuje se na zabranu pozivanja na međusobni dvoboj. Rekao je Alija, radijallahu anhu: “Nemoj pozivati nikoga na dvoboj, a ako neko tebe pozove, ti onda izađi, jer je on onda taj koji tlači i nepravedno postupa, a Allah je zagarantovao pobjedu tlačenom ili onome prema kome se nepravedno postupa.”

PRIPREMIO SEMIR VATRIĆ, PROF. / WWW.EL-ASR.COM

 

Poslanikova uputa u pogledu zaštitnih dova: Moć dova u poništavanju posljedica urokljivog oka

1.1  Čuvanje tekovina

Među ostalim preventivnim lijekovima protiv urokljivog oka jeste i to da se bude slobodan od razmetanja i podržavanje potpunog uvjeta (zaštite), bez obzira što drugi mogu to smatrati zanemarivim. Imam El-Begavi u svojoj knjizi Šarh-ul-sunna prenio je daje halifa Osman bin Affan, r.a., jednom vidio lijepo dijete (dijete lijepog izgleda) i zamolio je njegove roditelje da ublaže njegov izgled da bi ga zaštitili od urokljivog oka.[1] Aiša, r.a., prenijela je da je Allahov Poslanik jednom održao govor o nošenju ukrašenog crnog turbana.[2] El-Hattabi je iznio to predanje da bi rasvijetlio značenje pjesnikovog stiha:

“Tvoje uzvišeno savršenstvo je neoborivo

i ne treba mu sugestivan udar vjetra

da ga zaštiti od urokljivog oka.”

 

1.2  Moć dova u poništavanju posljedica urokljivog oka

Ebu Abdullah el-Tadžahi prenio je da je jednom na putu na hadž prema Meki jahao na ugodnoj i brzoj devi. U tom karavanu također je putovao čovjek koji je postao poznat po svom pakosnom urokljivom oku. Rijetko bi pogledao u nešto, a da se to ne bi srušilo. Na pola puta, neko je rekao Ebu Abdullah: ’Čuvaj svoju devu od pakosnog oka ovog čovjeka!” Ebu-Abdullah je odgovorio: “On ne može nanijeti štetu mojoj devi.” Taj neko se vratio drugoj osobi i izbrbljao o onome što je čuo od Abdullaha. Ponos i arogancija pakosne osobe čekali su sve dok Ebu-Abdullah nije bio zauzet daleko od svoje deve, a on je stao ispred deve i zagledao se u nju. Istovremeno deva je postala razjarena i pala je na zemlju. Kada se Ebu-Abdullah vratio, rečeno mu je da je pakosna osoba začarala devu. Ebu Abdullah je zapovijedio: “Vodite me njemu.”

Čim je vidio tog čovjeka, Ebu-Abdullah je proučio sljedeću dovu: “S Vrhovnim imenom Allaha, Čija moć obuzdava nasrtanje, Čije je sklonište nepovijedivo i Čija je prepreka nesalomljiva, a što je goruća buktinja protiv smutljivca; a Njegovom premoću ja opozivam i poništavam posljedice pakosnog urokljivog oka i odbacujem ovakve posljedice natrag na napadača i ono što mu je najdraže. (Potom je citirao Kur‘an): “Pogledaj pažljivo (ponovo pogledaj) vidiš li ikakav nedostatak? Zatim ponovo više puta pogledaj, pogled će ti se vratiti klonuo i umoran. ” (Kur'an, 67:3-4)

Odmah su očne jabučice zlotvora ispale iz njihovih duplji, a deva je ustala na noge odbranjena i neozlijeđena.

 

1.3   Poslanikova uputa u pogledu općih zaštitnih dova (ar. rukja)

Ebu-Davud je izvijestio u svom Sunenu da je Ebu-Derda‘ čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako govori: “Ako se žalite na urokljivo oko ili ako bi se njegov brat žalio u vezi s nečim, učite dovu: Allahu, Gospodaru naš Koji si na nebu, Tvoje ime je bla­goslovljeno. Tvoja volja kontrolira nebo i Zemlju kao što je Tvoja Samilost na nebu, učini je na Zemlji. Oprosti nam prestupe i grijehe koje smo učinili. Ti si gospodar dobrih. Neka se Tvoja milost spusti na nas i pošalji lijek od Tebe da ublaži ovaj bol”, i njegove patnje će biti otklonjene Allahovim dopuštenjem.” (Ebu-Davud, 3892; Ahmed, 6/21; daif)

 

Također u Muslimovom sahihu je zabilježeno da je Ebi-Sa‘id el-Hudri prenio daje blagoslovljeni melek Džibril, r.a., došao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i rekao: “O Muhammede, ne osjećaš se dobro?” On je odgovorio: “Zaista.” Džibril, r.a., potom je proučio: “S Imenom Allaha zaštićujem te od bilo koje štetne bolesti, od zlih duhova i od urokljivog oka ljubomorne osobe. Zaista, Allah osigurava tvoj lijek i (s moći) Njegovim imenom ja te uzdižem (izvan njihovog dometa).” (Muslim, 220: Ibn-Madždže, 3513; Ebu-Davud, 3884; Tirmizi, 2058.) 

 


[1]Vidjeti, “Šerhus-sunneh”, 13/1 16

[2] Buharija, 7/92; Muslim. 1358; Ebu-Davud, 4076; Tirmizi, I 7351; Nesai, 5/200 i 201; Ibn-Madždže, 3585.

 

Odlomak iz knjige: “Poslanikova medicina”

Ibn Kajjim Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, doživljava kao prenositelja Objave koja je lijek za ljude. Poslanikov Sunnet najbolja je praktična primjerna tog lijeka. Zato on piše knjigu Poslanikova medicina.  384 str, 24cm;

Izdavač: Libris

 

Akos.bA

 

 

Sedžda zahvalnosti – lijek za depresiju

Svakodnevno se susrećemo sa stresom. Stresne situacije su sastavni dio života, danas možda više nego ikad. Stres u školi. Stres na poslu. Stres u saobraćaju. Stres izazvan medijima. Stres u porodičnim odnosima. Stres sa svake strane… Kao rezultat toga sve više osoba pada u depresiju, bori se sa anksioznošću, nezadovoljstvom i sl. Posljedice takvih stanja nerijetko su kobne, pa svi tražimo način za prevazilaženje kriza i izlaz iz depresije.

U jednom od predavanja savremenog islamskog učenjaka, dr. Bilala Filipsa (Bilal Philips), on kaže kako nerazumijevanje Allahove odredbe i svrhe postojanja dovodi ljude do depresije, a nerijetko i do samoubistva. U takvom stanju čovjek ne vidi ništa pozitivno u svom životu. Sve je crno. Ništa nije onako kako treba da bude. Nema izlaza, a veoma često ljudi za svoje stanje očaja krive džine, urok i druge natprirodne stvari sa kojima se ne mogu nositi. Tako prebacuju odgovornost sa sebe na nekog/nešto drugo, te opet ostaju u stanju depresije. Začarani krug!

On ističe važnost odvajanja kratkog momenta za izražavanje zahvalnosti Gospodaru svih svjetova, tako što ćemo Mu pasti na sedždu, spustiti lice na tlo i skrušeno izgovarati: Subhane Rabbijel-ea’la (Neka si slavljen, moj najuzvišeniji Gospodaru), zahvaljujući se na blagodatima koje imamo u svom životu ili na trenutnoj pozitivnoj stvari koja nam se dogodila. Ukoliko smo u depresiji toliko da ne možemo naći nijedan razlog da budemo zahvalni, ovaj uvaženi učenjak nam savjetuje da ipak učinimo sedždu. „Ostani na sedždi dva-tri minuta. Spusti glavu na tlo, smiri se i pokušaj naći nešto pozitivno u svom životu, jer nema sumnje da u svačijem životu postoje dobre stvari, samo ih ne možemo vidjeti uslijed stresa, brige, depresije… Neka ta sedžda bude tvoj „time-out“, momenat refleksije, spoznaje, i ponovne konekcije sa Allahovom milošću koja je svakako prisutna u našim životima. Neka bude momenat osvješćenja činjenice da imamo na čemu biti zahvalni“, pojašnjava nam dr Filips.

Kada oživimo ovaj sunet u našim životima i budemo ga redovno praktikovali doživjet ćemo promjenu. „Ukoliko budete sedždu zahvalnosti činili sa iskrenim nijetom i na ispravan način, depresija će, ako Bog da, nestati iz vašeg života“, uvjerava nas brat Bilal. On ističe kako je Poslanik, s.a.v.s., ovaj sunet praktikovao redovno, a savremeni vjernici su ga zapostavili, zaboravili, te su na taj način prekinuli važnu konekciju sa Stvoriteljem.

I zaista, ukoliko razmislimo, lako je uvidjeti da izostavljanje ovog jednostavnog, a veoma bitnog ibadeta, dovodi do gubljenja osjećaja za dobro i pozitivno u našem životu, te stavljanje akcenta na negativne i neprijatne stvari. Prestali smo biti zahvalni Allahu na svim blagodatima kojima nas obasipa iako nam On naređuje zahvalnost, upravo za naše dobro: Sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti, i zahvaljujte Mi, i na blagodatima Mojim, nemojte nezahvalni biti! (El-Bekare, 152)

Osvješćivanje nužnosti zahvaljivanja pomjera naš fokus sa lošeg na dobro, uviđamo brojne blagodati u našem životu, počinjemo ih cijeniti, te samim time postajemo pozitivniji, produktivniji, manje depresivni. Zbog toga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., praktikovao činjenje sedžde zahvalnosti kada god bi doživio neku radost ili bi čuo neku radosnu vijest. Učio nas je da primjećujemo i vrjednujemo pozitivne, dobre stvari, makar bile i sitnice. Učio nas je pozitivnom razmišljanju, skromnosti i stalnoj svjesnosti ko je Onaj koji daje sve.

Prema hadisima, Poslanik, s.a.v.s., je sedždu zahvalnosti činio tako što bi izgovorio tekbir (Allahu ekber) prije nego padne na sedždu, a nakon nje nije predavao selam niti je izgovarao tekbir po povratku (ustajanju) sa te sedžde. Dr. Filips naglašava kako nemamo opravdanje za izostavljanje ovog potvrđenog suneta, koji je veoma prost za praktikovanje, a izuzetno značajan za naš iman. On pojašnjava kako za obavljanje ove sedžde nije potrebno da budemo pod abdestom (možemo je obaviti čak i kad smo u stanju džunubluka ili hajza) niti čak da znamo u kojem se pravcu nalazi Kaaba. Potrebna je samo istinska želja da se zahvalimo Onome koji nam je omogućio da doživimo/čujemo/uradimo nešto lijepo. Time potvrđujemo da samo Njemu pripada zahvalnost i da smo toga svjesni. Istovremeno, time se punimo pozitivnom energijom i postajemo bolje osobe, bolji vjernici.

„Kada kažemo da je Muhammed naš poslanik, jesu li to samo prazne riječi? Ili smatramo da smo bolji od njega pa nam ne treba sedžda zahvalnosti, a posle se čudimo što smo depresivni? Slijedimo Poslanika u činjenju sedžde zahvalnosti! Nije on na gubitku ako to ne činimo, već mi! To je dar od Allaha koji ne koristimo. Tako jednostavan čin, svima dostupan, a opet zanemaren. Vjeru moramo poznavati i moramo je živjeti. Ona je tu da nam olakša život, a ne da ga oteža. Vrata za sretan život ispunjen smirajem su nam otvorena samo ukoliko slijedimo put Poslanika, s.a.v.s.“, zaključuje dr. Bilal Filips.

Sedžda zahvalnosti je ključ istinske zahvalnosti Allahu, a ona je ključ naše dunjalučke i ahiretske sreće. Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti. (Ibrahim, 7)

Stoga, Budi zahvalan Allahu! Ko je zahvalan, čini to u svoju korist, a ko je nezahvalan – pa, Allah je, zaista, neovisan i hvale dostojan. (Lukman, 12)

Nemoj zaboraviti da podijeliš hair!

Napisala: Hana Harbić-Mušić

IslamBosna.ba

 

Vrijednost donošenja salavata i selama na Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem

Bilježi Tirmizi od Abdullaha Ibn Mesuda i ocjenjuje kao hasen: ”Najpreči od ljudi meni na Sudnjem danu je onaj ko je najviše salavata na mene donosio.”…Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kazao: ”Kad god ljudi sjednu u društvu u kome se ne spominje Allah i ne donosi salavat na Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem – kajat će se zbog toga. Ukoliko Allah htjedne, kaznit će ih. A ukoliko htjedne, oprostit će im.”

Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova i neka je salavat i selam na Poslanika Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Spominjati Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, salavatima predstavlja jedan od najboljih ibadeta i dobrih djela. Uzvišeni Allah ih je naredio Svojim robovima vjernicima u 56. ajetu sure al-Ahzāb: ”Allah i Njegovi meleki blagosiljaju Vjerovjesnika, o vjernici, blagosiljajte ga i vi, i pozdrav mu pošaljite.”

Ibnul-Qajjim primjećuje: ”Uzvišeni Allah naređuje salavate na njega nakon što nas je obavjestio da On i Njegovi meleki ga spominju salavatima tj. pošto Allah i Njegovi meleki spominju salavatima Njegovog Poslanika pa spominjite ga i vi! Vi ste preči da ga spominjete salavatima i selamima zbog onoga što se stekli bereketom njegovog poslanstva.” Iz Ibnul-Qajjimovog djela: Dželāu-l-efhām fī fadlissalāti vesselām ‘alā hajri-l-enām.

AbdurRahman Es-Sa’di u Tefsiru kaže: ”tj. slijedeći Allaha i Njegove meleke u tom postupku, i kao znak zahvale prema nekim njegovim pravima kod vas, i da bi upotpunili svoj iman, i iz ljubavi i poštovanja prema njemu, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i da bi vam se povećala dobra djela i oprostili loši postupci.”
Sehl et-Tusteri je rekao: ”Donošenje salavata na Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je od najboljih ibadetā zato što to djelo prvenstveno Uzvišeni Allah čini, zatim Njegovi meleki pa je onda naredio i vjernicima da to rade. S drugim vidovima ibadetā nije takav slučaj.”

Abdullah Ibn Abbas je rekao: ”Kada je objavljen ovaj ajet, muhadžiri i ensarije su rekli: ‘Allahov Poslaniče, ovo je specijalno za tebe, a nama od toga ništa ne pripada?’ Tada je Uzvišeni Allah objavio ovaj ajet: “On vas blagosilja (donosi salavate na vas), a i meleki Njegovi, da bi vas iz tmina na svjetlo izveo – On je prema vjernicima Samilostan.” (al-Ahzāb, 43). Ovo je zaista jedna od najvećih Allahovih blagodati prema ovom ummetu i dokaz njegove odlike nad drugim narodima.

Neki hadisi o vrijednostima salavata i selama

”Na onoga donese jedan salavat na mene, Allah će donijeti deset salavata!” (Muslim)

”Uistinu Allah ima meleke koji putuju po Zemlji i prenose mi selame od moga ummeta.” Bilježi Nesai (1215) i šejh Albani ocjenjuje vjerodostojnim u Essilsiletus-sahiha (2853).

”Kada me god neko poselami, Allah mi vrati dušu da mu odgovorim na selam.” Sahih Sunen Ebi Davud (1795).

Ebu Talha prenosi da Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, došao jednog dana a radost se primjetila na njegovom licu pa reče: ”Došao mi je Džibril, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i rekao: ‘Zar nisi zadovoljan Muhammede da svakog onog iz tvog ummeta koji te jednim salavatom spomene, ja spomenem salavatom deset puta i koji ti jedan selam pošalje, ja pošaljem njemu deset puta.” Sahih Sunen Nesai (1228).

Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, podstakao je na učenje salavata govoreći o višestrukim nagradama i da bivaju razlogom oprosta grijeha i izvršenjem čovjekovih potreba i briga: ”Onoga ko mene jednim salavatom spomene, Allah će deset puta spomenuti, biće mu oprošteno deset grijeha i biće podignut za deset stepeni.” Bilježi Nesai od Enesa Ibn Malika (1297) i imam Ahmed, a vjerodostojnim smatraju: Ibn Hibban, Hakim, Dijauddin el-Maqdisi i šejh Albani u Sahihu Sunen Nesai.

Ubejj Ibn Ka’b prenosi: Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bi, kada bi prošle dvije trećine noći, ustao i povikao: ‘O ljudi, spominjite Allaha, spominjite Allaha (činite zikr)! Približava se dan kada će se prvi put puhnuti u rog, a zatim i drugi put! Približava se smrt s onim što sa sobom nosi!”’ Ubejj reče: ”Allahov Poslaniče, želim povećati učenje salavata na tebe, pa koliko ću vremena od noćnog ibadeta, provesti u učenju salavata?” ”Koliko hoćeš.” – odgovori on. ”Hoću li četvrtinu?” ”Koliko hoćeš.” – reče on – ”Ako povećaš, bolje za tebe!” ”Da provedem polovinu?” ”Koliko hoćeš.” – odgovori on – ”Ako povećaš, bolje za tebe!” ”Rekoh: ‘Da provedem dvije trećine?’ Reče: ‘Koliko hoćeš.’ Sve što provedeš više, biće bolje za tebe!’ Rekoh: ‘Da cjelokupno vrijeme noćnog ibadeta provedem u učenju salavata na tebe (spominjući te salavatima)?’ On će na to: ‘Ako tako budeš radio, postići ćeš ono što želiš i biće ti oprošteni grijesi.”’ Bilježi Tirmizi i ocjenjuje ga dobrim kao i šejh Albani. Bilježe ga još: imam Ahmed u Musnedu i Hakim u Mustedreku. Hakim ga smatra vjerodostojnim.

Ibnul-Qajjim u Dželāu-l-efhām kaže: ”Naš je šejh Ebul-Abbas (Ibn Tejmijje) upitan o tumačenju ovog hadisa pa je rekao: ”Ubejj je imao dove koje je učio za sebe pa je upitao da li da četvrtinu od toga odvoji za salavate? Odgovorio mu je: …, jer onoga ko Vjerovjesnika spomene jednim salavatom, Allah spomene sa deset salavata. A koga Allah spominje salavatima, dovoljno mu je za ono što želi i grijesi mu budu oprošteni.”

Šejhul-islam je također kazao u Er-Rreddu ‘alel-kubrā (1/133): ”Ovo predstavlja vrhunac stjecanja dobara i otklanjanja zala od sebe kojima čovjek biva okupiran; ovom dovom čovjek stječe željeno i odagnava ono od čega strahuje.”

Što više salavata budeš učio, povećat će se i tvoja ljubav prema Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem i postat ćeš mu bliži, jer onaj ko nešto puno spominje to i zavoli.

Bilježi Tirmizi od Abdullaha Ibn Mesuda i ocjenjuje kao hasen: ”Najpreči od ljudi meni na Sudnjem danu je onaj ko je najviše salavata na mene donosio.” Šejh Albani hadis smatra dobrim u Sahihu Tergib ve terhib, Ibn Hibban ga ocjenjuje vjerodostojnim.

Musliman je dužan izbjegavati sijela u kojima se vode besposleni razgovori, odnosno na kojima se ne spominje i ne veliča Allah i ne donosi salavat na Njegovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Prisustvo ma takvim sijelima može biti uzrokom da Allah ne oprosti grijehe:

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kazao: ”Kad god ljudi sjednu u društvu u kome se ne spominje Allah i ne donosi salavat na Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem – kajat će se zbog toga. Ukoliko Allah htjedne, kaznit će ih. A ukoliko htjedne, oprostit će im.” Bilježi Tirmizi i kaže da je hadis hasen-dobar. Takvim ga smatra i Nevevi, Ibn Hadžer al-Askalani, Sujuti, šejh Albani i drugi. Prenijet je sa više seneda od Ebu Hurejre od Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem.

Prenosi se da su neki učenjaci kazali: ”Ako na jednom sijelu čovjek donese samo jedan salavat na Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, dovoljno mu je dok je tu.”

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: ”Neka je ponižen onaj u čijem se prisustvu ja spomenem, a on ne prouči salavat na mene! Neka je ponižen onaj koji dočeka ramazan pa prođe, a on u njemu ne zasluži oprost grijeha! I neka je ponižen onaj kod koga roditelji dožive strarost, a ne uvedu ga u džennet!” Bilježi Tirmizi i kaže da je hadis hasen-garib. Šejh Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim. Bilježe ga još Ibn Hibban u Sahihu, el-Bezzar u Musnedu i Hakim u Mustedreku, i Hakim ga također smatra vjerodostojnim.

Načini donošenja salavata

Najvjerodostojnije načine donošenja salavata prenose četiri ashaba, bilježe ih Buhari i Muslim u svojim vjerodostojnim hadiskim zbirkama, ili jedan od njih dvojice:

Od Ka’ba Ibn ‘Udžre i Ebu Humejda es-Sa’idija bilježe i Buhari i Muslim, od Ebu Seida el-Hudrija samo Buhari, a od Ebu Mes’uda el-Ensarija samo Muslim. Osim Buharije i Muslima, od ove četverice ashaba i drugi bilježe načine donošenja salavata: od Ka’ba Ibn ‘Udžre bilježe: Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn Madždže, imam Ahmed i Darimi; od Ebu Seida el-Hudrija: Nesai i Ibn Madždže; od Ebu Humejda: Ebu Davud, Nesai i Ibn Madždže, a od Ebu Mes’uda el-Ensarija: Ebu Davud, Nesai i Darimi. Uče se na tešehhudu poslije ettehijjatu, nekad jedan, nekad drugi bez kombinovanja; najbolje ih je učiti i van namaza s tim što se tada koriste i kraće forme puput: Allāhumme salli ‘alā Muhammed, sallallāhu ‘alejhi ve sellem, alejhissālatu vesselām i sl.

Osim ove četverice, i drugi ashabi prenose načine donošenja salavata: Talha Ibn Ubejdullah, Ebu Hurejre, Burejde Ibn Husajb i Abdullah Ibn Mes’ud, radijallahu anhum edžmeīn.

AbdurRahman Ibn Ebi Lejla je rekao: – Sreo me Ka’b Ibn ‘Udžre, radijallahu anhu, i upitao: Hoćeš li da ti poklonim dar kojeg sam čuo od Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem?
Naravno, pokloni mi ga – rekoh ja, a on zatim reče: Pitali smo Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: Allahov Poslaniče, kako se donosi salavat na tebe i tvoju porodicu? A Allah nas je naučio kako ćemo te pozdravljati.’ On je rekao:

Recite:
اللَّهُمَّ صَلِّ عَلَى مُحَمَّدٍ وَعَلَى آلِ مُحَمَّدٍ كَمَا صَلَّيْتَ عَلَى إِبْرَاهِيمَ وَعَلَى آلِ إِبْرَاهِيمَ إِنَّكَ حَمِيدٌ مَجِيدٌ
اللَّهُمَّ بَارِكْ عَلَى مُحَمَّدٍ وَعَلَى آلِ مُحَمَّدٍ كَمَا بَارَكْتَ عَلَى إِبْرَاهِيمَ وَعَلَى آلِ إِبْرَاهِيمَ إِنَّكَ حَمِيدٌ مَجِيدٌ

Allāhumme salli ‘alā Muhammedin ve ‘alā āli Muhammed kemā sallajte ‘āla Ibrāhīme ve ‘āla āli Ibrāhīme, inneke Hamidūn Medžīd. Allāhumme bārik ‘alā Muhammedin ve ‘alā āli Muhammed kemā bārekte ‘alā Ibrāhīme ve ‘alā āli Ibrāhīme, inneke Hamīdun Medžīd.

Allahu, podari svoj salavat Muhammedu i porodici Muhammedovoj, kao što si podario Ibrahimu i porodicu Ibrahimovoj, Ti si, uistinu, Hvaljeni i Slavljeni. Allahu, podari bereket Muhammedu i porodici Muhammedovoj, kao što si podario Ibrahimu i porodici Ibrahimovoj, Ti si, uistinu, Hvaljeni i Slavljeni.

Od Ebu Humejda es-Saidija, radijallahu anhu, se prenosi da su (ashabi) upitali: – Allahov Poslaniče, kako ćemo te spominjati salavatima? – reče Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem:

Recite:
اللَّهُمَّ صَلِّ علَى محمَّدٍ وَ (عَلَى)أزْواجِهِ وذُرِّيَّتِهِ، كَمَا صَلَّيْتَ عَلَى آلِ إِبْرَاهِيمَ،
وَبارِكْ علَى محمَّدٍ وَ (عَلَى) أزْواجِهِ وذُرِّيَّتِهِ، كَمَا بَارَكْتَ علَى آلِ إبراهيمَ، إِنَّكَ حَمِيدٌ مَجِيدٌ

Allāhumme salli ‘alā Muhammedin ve (‘alā) ezvādžihī ve zurrijjetihī kemā sallejte ‘alā āli Ibrāhīme, ve bārik ‘alā Muhammedin ve (‘alā) ezvādžihī ve zurrijjetihī kemā bārekte ‘alā āli Ibrāhīme, inneke Hamīdun Medžīd.

Allahu, podari svoj salavat Muhammedu, njegovim suprugama i njegovom potomstvu, kao što si podario porodici Ibrahimovoj; i podari bereket Muhammedu, njegovim suprugama i njegovom potomstvu, kao što si podario porodici Ibrahimovoj, Ti si, uistinu, Hvaljeni i Slavljeni.

Od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, se prenosi da je rekao: Rekli smo: Allahov Poslaniče, znamo kako da te pozdravljamo (selamimo), ali kako da donosimo salavat?

Rekao je: Recite:
اللَّهُمَّ صَلِّ عَلَى مُحَمَّدٍ عَبْدِكَ وَرَسُولِكَ كَمَا صَلَّيْتَ عَلَى إِبْرَاهِيمَ وَبارِكْ علَى محمَّدٍ وَآلِ مُحَمَّد كَمَا بَارَكْتَ عَلَى إِبْرَاهِيمَ وَآلِ إِبْرَاهِيمَ

Allāhumme salli ‘alā Muhammedin ‘abdike ve resūlike kema sallejte ‘alā Ibrāhīme, ve bārik ‘alā Muhammedin ve āli Muhammed kemā bārekte ‘alā Ibrāhīme ve āli Ibrāhim.

Allahu, podari svoj salavat Muhammedu, Svome robu i Svome Poslaniku, kao što si podario Ibrahimi i podari bereket Muhammedu i porodici Muhammedovoj kao što si podario Ibrahimu i porodici Ibrahimovoj.

Ebu Mes’ud el-Ensari, radijallahu anhu, rekao je: Došao nam je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, dok smo sjedili sa Sa’dom Ibn ‘Ubadetom. Bešir Ibn Sa’d mu je rekao: Naredio nam Allah, ‘azze ve dželle, da donosimo salavat na tebe, Allahov Poslaniče, pa kako ćemo ga učiti?
Nakon toga je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, zašutio toliko da smo poželjeli da ga to nije ni upitao, a zatim je rekao:

Recite:
اللَّهُمَّ صَلِّ عَلَى مُحَمَّدٍ وَعَلَى آلِ مُحَمَّدٍ ، كَمَا صَلَّيْتَ عَلَى إِبْرَاهِيمَ ، وَبَارِكْ عَلَى مُحَمَّدٍ وَعَلَى آلِ مُحَمَّدٍ ، كَمَا بَارَكْتَ عَلَى آلِ إِبْرَاهِيمَ فِي الْعَالَمِينَ ، إِنَّكَ حَمِيدٌ مَجِيدٌ

Allāhumme salli ‘alā Muhammedin ve ‘alā āli Muhammed kemā sallajte ‘āla Ibrāhīme, ve bārik ‘alā Muhammedin ve ‘alā āli Muhammed kemā bārekte ‘alā āli Ibrāhīme fi-l-‘ālemīne, inneke Hamīdun Medžīd.

Allahu, podari svoj salavat Muhammedu i porodici Muhammedovoj, kao što si podario Ibrahimu i podari bereket Muhammedu i porodici Muhammedovoj, kao što si podario porodici Ibrahimovoj među svim svjetovima. Ti si, uistinu, Hvaljeni i Slavljeni.

Neke prilike kada se donose salavati na Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem:

– Kada spomenemo Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, čujemo da ga je neko spomenuo i kada se napišemo njegovo ime. Neki učenjaci to smatraju obaveznim. ”Škrtica je onaj u čijem prisustvu bude spomenuto moje ime, a on me salavatom ne spomene!” Bilježi Tirmizi i ocjenjuje kao hasen-sahih. Hakim, Sujuti i šejh Albani ga također ocjenjuju vjerodostojnim.

– Nakon ezana, zbog toga što je Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: ”Kada čujete mujezina, ponavljajte za njim a potom donesite salavat na mene.” Bilježi Muslim

– U danu i noći petka. ”Mnogo slavata donosite na mene u danu petka i u noći petka.” Bilježi Bejheki i šejh Albani ocjenjuje dobrim u Essilsiletus-sahiha (1407). Ebu Nu’ajm u svom djelu Hiljetul-evlija spominje od Vehb Ibn Munebbiha da je rekao: Rekao mi je Abdullah Ibn Mes’ud: ”Vehbe, petkom prouči hiljadu salavata na Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem; reci: Allahumme salli ‘alennebijji-l-ummijji”

– Na početku i na kraju dove. Imam Nevevi u djelu el-Ezkar kaže: ”Ulema je saglasna kako je pohvalno dovu početi zahvalama Uzvišenom Allahu, a potom salavatom na Allahova Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i isto tako završiti dovu sa ove dvije stvari. Predaje o ovome su brojne i poznate.”

– Ujutro i navačer po deset salavata. ”Ko donese na mene deset salavata ujutro i deset salavata navečer, sustiće ga moj šefa’at na Sudnjem Danu.” Bilježi Taberani od Ebu Derdāa; neki hadiski stručnjaci hadis ocjenjuju dobrim, tj. hasen li gajrihi kada se pojača drugim rivajetima.

– Nakon drugog tekbira dženaze namaza sunnet je proučiti salavat-ibrahimijje.

– Na posljednjem tešehhudu u namazu sunnet je proučiti salavat na Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Jedan dio učenjaka to smatra obaveznim.

– Na skupu (medžlisu) muslimana prije nego se ustane sa sijela.
Hadis o tome je prethodno naveden.

– Prilikom ulaska u džamiju: بسم الله و الصلاة و السلام على رسول الله ”bismillāhi vessalātu vesselāmu ‘alā resulillāh اللهمَّ افتَحْ لي أبْوابَ رَحمَتِكَ Allahumme ftahlī ebvābe rahmetike.”

– Prilikom izlaska iz džamije:
” بسم الله و الصلاة و السلام على رسول الله bismillāhi vessalātu vesselāmu ‘alā resulillāh, اللَّهمَّ إنِّي أسألُكَ مِن فضلِكَ Allahumme innī es’eluke min fadlike, اللَّهمَّ اعْصِمْني من الشَّيطانِ الرَّجيم Allahumme‘simnī mineššejtānir-radžīm.”

Na kraju, vratimo se na riječi Ka’ba Ibn ‘Udžre, radijallahu anhu, i razmislimo o toj predaji. Vidimo kako su Vjerovjesnikovi, sallallahu ‘alejhi ve sellem, hadisi i spoznaja o njegovom sunnetu, sallallahu ‘alejhi ve sellem, našem selefu predstavljali nešto najdragocjenije i najmilije njihovim dušama. Zato je Ka’b kazao to što kazao ukazujući na bitnost onoga šte će prenijeti AbdrurRahmanu Ibn Ebi Lejli.

Ogromnu pažnju su pridavali sunnetu svoga Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i nije čudno što su to smatrali najljepšim poklonima kao što nije nimalo čudno što su upravo ti ljudi bili svjetiljka-vodilja ostalim narodima pa ih je Allah pomagao protiv neprijatelja. Bolna je stvarnost kod muslimana koju danas primjećujemo kroz opću apatiju, tromost i nezainteresiranost za šerijatske nauke, osim onih kojima se Allah smiluje a malo je takvih.

Kada razuman čovjek razmisli o hadisu Ka’ba tj. vrijednosti vjerovjesničkog sunneta pohranjenog u dušama prvih generacija muslimana-selefu saliha i zatim ako pogleda u stanje mnogih koji se pripisuju islamu danas…ako pogleda u stanje onih i ovih muslimana, spoznat će tajnu zbog koje su jedni bili potpomognuti protiv neprijatelja uprkos malobrojnosti – a ovi drugi bivaju poraženi iako ih je mnogo i nema ponosa muslimanima dok se ne vrate Plemenitoj Knjizi i čistom Sunnetu…

 

Meran Masleša

Subscribe to this RSS feed