Mahir Kevrić

Website URL:

Riječi “la ilahe illallah” najbolji su govor, najljepše pojašnjenje i najteže djelo na vagi čovjekovih djela na Sudnjem danu

Pripremio i prilagodio: Semir Imamović

 

Uzvišeni Allah, dželle šenuhu, kaže, u prijevodu značenja: ”Zar ne vidiš Kako Allah navodi primjer – lijepa Riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u Zemlji, a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi -, a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili.” (Ibrahim, 24.).

”Lijepa Riječ” je, prema mišljenju Ibn ‘Abbasa, radijallahu ‘anhu, riječ tevhida la ilahe illallah, prema mišljenju Mudžahida i Ibn Džurejdža iman (vjerovanje), a prema mišljenju Avfija i Rebie ibn Enesa ona se odnosi na mu'mina (vjernika). ”Lijepo drvo” je, prema najvjerodostojnijem predanju od Ibn Abbasa, vjernik. Mudžahid i Ikrime kažu da je ”lijepo drvo” palma. Navođenje primjera u Kur'anu, uz upotrebu najljepših stilskih figura i izraza i analogija koje imaju za cilj približiti određena značenja i poruke, ostavlja nevjerovatno pozitivan efekat na ljudsku dušu. Primjer naveden u ovom ajetu mogu razumijeti samo oni koji su proniknuli u suštinu značenja riječi la ilahe illallah/Nema istinskog Boga, osim Allaha i ostavrili ih u svojim srcima. Cilj većine kur'anskih primjera je potpuno ostvaranje ovih riječi u životu. ”To su primjeri koje Mi ljudima navodimo, ali ih samo učeni shvaćaju.” (Prijevod značenja, El-‘Ankebut, 43.).

Poznavanje suštine, značenja i zahtijeva (implikacija) riječi la ilahe illallah, zbog kojih je Allah, dželle šenuhu, stvorio kosmos i sve u njemu, jedan je od najvažnijih faktora ustrajnosti na pravom putu i postojanosti u vremenima smutnje i teških iskušenja.

Zbog riječi la ilahe illalah, Allah, dželle šenuhu, je stvorio nebesa i zemlju, ljudi su se podjelili u dvije skupine, sretne i nesretne, uspostavljen je Šerijat, propisana ispravna vjera i određena kibla.

Zbog ostvarenja riječi la ilahe illallah, propisan je džihad (borba na Allahovom putu), one su ključ islama, ključ ”kuće mira”, zbog njih je Džennet razdvojen od Džehennema.

La ilahe illallah je Allahovo isključivo pravo kod Njegovih robova, prva zapovjed sa kojom su poslanici, po Božijem emru, započinjali svoju poslaničku misiju i javna izjava kojom se osigurava zaštita života i imetka.

Riječi la ilahe illallah su najbolji govor, najljepše pojašnjenje, najteže djelo na vagi čovjekovih djela na Sudnjem danu i posljednja riječ koja umirućoj osobi obezbjeđuje mjesto u Džennetu.

Zbog la ilahe illallah su ubijani, uznemiravani i proganjani poslanici, u rovove od vatre bačeni i spaljeni ashabu-l-uhdud, najtežim oblicima zlostavljanja podvrgnuti dobri ljudi i borci za istinu i pravdu.

La ilahe illallah je bila najveća inspiracija sljedbenicima istine da ustraju na istini, najveća razgala u iskušenjima i svjetlost koja im osvjetljava put, štiti od svake smutnje i zablude. Nema te smutnje koja ih može poljuljati, niti zablude koja ih može zavesti.

La ilahe illallah sastavljena je od dvije esencijalne komponente: negacije i priznanja, njome se negiraju sva lažna božanstva, kojima su njihovi štovaoci nepravedno pripisali svojstvo božanstvenosti, a oni ga ne zaslužuju, i priznaje samo jedno istinsko božanstvo, Allah, dželle šenuhu. Postojanje i stabilnost ovih dviju komponenti la ilahe illalah u srcu dokazuje se ispunjenjem njihovih šartova (uslova i preduslova), koji su u odnosu na la ilahe illallah kao zubci u odnosu na ključ, kao što ključ bez zubaca ne može otvoriti nijedna vrata, isto tako riječi la ilahe illallah bez šartova ne mogu otvoriti vrata Dženneta.

Uslovi (zahtijevi) la ilahe illallah su: ‘ilm (poznavanje vjere), jekin (čvrsto vjerovanje i ubjeđenje), ihlas (iskrenost u vjerovanju i djelima), sidk (istinoljubivost), mehabbet (ljubav prema Allahu, Poslaniku, Šerijatu i vjernicima), inkijad (predanost Božijoj volji), kabul (bezpogovorno prihvatanje Božijih naredbi i zabrana, vjerozakona), negiranje lažnih božanstava i spremnost da se, za odbranu uzvišenih islamskih ideala, žrtvuje vlastiti život.

Kako su to samo divne rječi i lijep iskaz, kojeg dušem i srcem voli svaki vjernik, a prezire svaki oholi čovjek, i ako želiš upoznati nečije mahane, upoznat ćeš ih kroz njegov nemaran odnos prema pravima i uslovima la ilahe illallah.

Koliko je onih koji su potisnuli ove riječi iz svjih srca, iz svojih djela, iz svojih života i sa svojih jezika, pa ih je Allah udaljio iz Svoje blizine, i koliko je onih koji su ih zanemarili i okrenuli im leđa, pa im je Allah, dželle šenuhu, uskratio svoju milost i pomoć, i koliko je onih koji su se, iz oholosti i bahatosti, odbili povinovati njenim smjernicama i uputama, pa ih je Allah uništio.

Teško silnicima, zločincima, oholima i onima koji su bili nemarni prema la ilahe illallah kada im duša dođe do grla, a blago li se svakom ubjeđenom i iskrenom vjerniku koji je čvrsto prigrlio la ilahe illallah i postupao u skladu sa njenim zahtjevima.

Ustrajnost u vjeri je poput drveta čvrstog korjena i plodonosnih grana. Da li i koliko će se poljuljati, zavisi od čvrstine i stabilnosti riječi tevhida la ilahe illallah u srcu: što je riječ tevhida u srcu jača, jača je i vjera i njeni plodovi su obilniji, dugotrajniji i kvalitetniji, a sve što je riječ tevhida slabija u srcu, i vjera je slabija, a njeni plodovi su neznatni i kratkotrajni.

Čvrsto ubjeđenje i iskreno vjerovanje u la ilahe illallah potiču čovjeka na činjenje iskrenih djela, njegovo srce ispunjavaju ihlasom (iskrenošću) i opskrbljuju ga ustrajnošću na pravom putu, baš kao što iz čvrstog i zdravog korjena, rađaju ukusni i lijepi plodovi.

Kada kod nekoga vidiš zbunjenost, nestabilnost i nesigurnost, pokušaj saznati da li i u kojoj mjeri je la ilahe illallah, njena značenja i njeni plodovi zastupljeni u njegovom srcu. Što je njegova spoznaja i svijest o la ilahe illalah manja, to su njegova zbunjenost, nestabilnost i nesigurnost su veći.

Stablo može zavarati svojim vanjskim izgledom (vitkošću, blještavim bojama, uspravnošću), ali ako njegov korjen nije jak, i najslabiji vjetar će ga oboriti. Tako je i sa čovjekom, ako njegova vjera nije izgrađena na čvrstom temelju, temelju la ilahe illallah, kada tad će pasti i skrenuti sa pravog puta.

Korisno znanje izvire iz iskrenog ubjeđenja (jekina) i daje trajne plodove. Kada čovjek svojim srcem dokuči suštinu značenja la ilahe illallah, pred njim se otvaraju nevjerovatne mogućnosti za činjenje korisnih i dobrih djela a njegov život se ispunjava svjetlošću, koja sija njemu i drugima, u suprotnom, neminovno će odustati i zastraniti.

Pravu ljubav možemo osjetiti samo prema nekome koga dobro upoznamo, kroz prisnu komunikaciju, interakciju i druženje, kao što drvo daje plodove tek nakon godina brižnog rada na njemu. Što se čovjek više druži i živi sa la ilahe illallah, njegova ljubav prema Allahu, dželle šenuhu, i čežnja za Njegovom blizinom postaju veći i iskreniji.

Iz kvalitetnog sjemena raste plodonosno drvo, a iz lošeg sjemena raste neplodno drvo ili drvo sa neukusnim plodovima. Ako čovjek u svom srcu zasije sjeme la ilahe illallah, on će dati ukusne plodove a njemu će dati čvrstinu i postojanost.

Otpornost drveta na vjetrove i oluje, ovisi o čvrstini njegovog korjena. Sve što je korjen la ilahe illallah čvršći u srcu vjernika, veća je njegova sposobnost da se nosi sa iskušenjima i nedaćama. Ono što učvršćuje la ilahe illallah u srcu su djela srca poput tevekkula (istinskog oslonca i pouzdanja u Allaha, dželle šenuhu), havfa (straha od Allaha), djela jezika, kao što su šukr (zahvala Allahu, dželle šenuhu), dova i djela udova, kao što su namaz, milostinja, a sva ona su pobrojana u suri Ibrahim. ”i kad je Gospodar vaš objavio: ‘Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti’.” (Ibrahim, 7.). ”Reci vjernicima, robovima Mojim, da molitvu obavljaju i da udjeljuju i tajno i javno, dio onoga što im mi darujemo, prije nego što nastupi Dan u kome neće biti trgovanja ni prijateljstva.” (Ibrahim, 31.) ”Hvala Allahu, koji mi je u starosti podario Ismaila i Ishaka; Gospodar moj, uistinu, uslišava molbe. Gospodaru moj, daj da ja i neki potomci moji obavljamo molitvu; Gospodaru naš, Ti usliši molbu moju!” (Ibrahim, 39., 40.).

Kao što vlasnik plodonosnog drveta strpljivo izvršava sve svoje zemljoradničke obaveze, brine se o svom stablu, njeguje ga, zalijeva ga, kako bi na kraju jeo njegove plodove i okoristio se njime, tako i iskreni vjernik strpljivo izvršava sve svoje vjerske obaveze, koje proizilaze iz očitovanja (priznanja) da nema istinskog Boga, osim Allaha, dželle šenuhu, kako bi uživao u plodovima svog imanskog truda i rada, od kojih su najvažniji uputa, ustrajnost na pravom putu i činjenu dobrih djela, lijep i koristan govor.

U slučaju da drvo napadne neka opaka bolest, njen vlasnik će učiniti sve da zaštiti ili sanira štetu nastalu na njenom korjenu i granama, tako će i vjernik učiniti sve da sačuva svoje la ilahe illallah od svega što ga može okrnjiti, našteti, ili što ga može u potpunosti poništiti, a to ćemu dati čvrstinu i popraviti njegova djela.

Ako želiš raspoznati istinu od neistine, iskrenog čovjeka od licemjera, gledaj u posljedice i rezultate, i djela jednog i drugog. Sve što je la ilahe illallah iskrenije u srcu, djela su čišća i ljepša, i obrnuto.

 

Izvor: saaid.net

Poslanikove priče: Najtežu bol čovjek osjeti onda kada njegova rodbina, rođaci i prijatelji postanu njegovi neprijatelji

Pripremio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

 

Jedna od najvećih blagodati koju čovjek može imati na dunjaluku jeste čestita supruga koja ga bodri i pomaže na putu istine, olakšava mu dunjalučke tegobe i nevolje i odagnava mu brigu i tugu. Ukoliko je situacija drugačija, onda čovjekov život na dunjaluku postaje jako težak i sumoran. Žena koja je bila istinska blagodat i radost svome mužu bila je Aiša, r.a. Ova plemenita žena jednog je dana sjedila pored svoga muža, Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i upitala ga: ”Sigurno je bitka na Uhudu bila veliko iskušenje za tebe i za sve muslimane, jer su u toj bitki poginuli tvoji odabrani ashabi i tvoj amidža Hamza, ali ima li nešto osim toga, što ti je teško palo u toj bitki?” Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: ”Ima, Aiša, to je nepoštivanje i neizvršavanje moje naredbe od strane strijelaca koji su napustili svoj položaj na brdu i pobjedu pretvorili u poraz i povratli samopouzdanje Ebu Sufjanu, koji je nakon bitke, tada kao vođa mušrika, iz sveg grla povikao: ‘Uzvišen je Hubel, Uzvišen je Hubel! Mi imamo Uzata, a vi nemate!”’ ”A šta je bio tvoj odgovor njemu?”, upitala je Aiša, r.a. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Naredio sam Omeru, r.a., da uzvrati na Ebu Sufjanove riječi i da im kaže: ‘Allah je veći i uzvišeniji! Allah je naš zaštitnik, a vi zaštitnika nemate!”’ Nakon toga Aiša je ponovo upitala: ”Allahov Poslaniče, reci mi je li u tvom životu bilo težih trenutaka od trenutka poraza na Uhudu?” Odgovorio je: ”Da Aiša, najtežu bol i najveću tugu čovjek osjeti i doživi onda kada njegova rodbina, rođaci i prijatelji, od kojih se nada da mu budu najveća podrška i pomoć, postanu njegovi neprijatelji koji ga vrijeđaju, napadaju i druge ljude nagovaraju da to isto čine.” ”Jesu li oni zaista tako postupali prema tebi?” ponovo je upitala Aiša, r.a. ”Da”, odgovorio je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, i nastavio: ”Nikada neću zaboraviti šta su mi moji rođaci učinili na Akabi prije nego sam se sreo sa ensarijama iz Medine.

Ja sam poslat kao milost svjetovima, a ne kao osvetnik

Ja sam ljude na lijep način pozivao, a neki od njih ugonili su me u laž, drugi su na početku slušali, a onda su se oholo okretali kao da ništa ne čuju, treći postavljali uvjete i tražili udio u pobjedi ako pobijedim. I dok sam tako išao od skupine do skupine mušrika, za mnom su išli moj amidža Ebu Leheb i drugi rođaci govoreći: ‘Ne slušajte ga, on rastavlja oca od sina, brata od brata, on je luđak, sihirbaz i pjesnik.’ Međutim, gore od svega toga bilo mi je kada sam pozivao u islam svoje rođake u Taifu. Njihovo odbijanje bilo je žestoko i bolno. Neki od njih govorili su mi pred okupljenim narodom: ‘Ti si luđak, ako je istina da te je Allah poslao kao poslanika, mi ćemo ovoga trenutka otići i poderati pokrivač na Kabi.’ Drugi su se ismijavali i govorili: ‘Zar Allah nije imao nikoga drugoga da pošalje kao poslanika osim tebe?!”’ ”Pa, šta si ti uradio i kako si reagirao na te uvrede?”, upitala je Aiša, r.a. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: ”Tako mi Allaha, ti ljudi su upropastili sami sebe i svoje porodice! Ja sam ih molio da o mom dolasku u Taif i svom ružnom postupku prema meni ne kazuju Kurejšijama, jer će me oni još više napadati i ismijavati, ali nisu poslušali. I ne samo to, oni su nagovorili djecu i maloumne ljude da me napadnu i da na mene bacaju kamenje. Bježeći ispred njih skrasio sam se u bostanu koji je pripadao mušričkim vođama, Utbetu i Šejbi ibn Rebi'i, i umoran, izranjavan njihovim kamenjem i skrhan od bola i tuge, uputio sam dovu Allahu: ‘Allahu moj, Tebi se obraćam zbog slabosti snage svoje, zbog nemoći u djelovanju i zbog slabog utjecaja među ljudima. O Ti Najmilostiviji! Ti si Gospodar nemoćnih, Ti si moj Gospodar! Kome me prepuštaš?! Nekome ko je daleko i ko me dočekuje namrštena lica?! Ili, pak, neprijatelju koji je blizu, ali si mu Ti dao vlast da odlučuje o meni….. Allahu moj, ako Ti nisi srdit, onda je ne marim za sve ove patnje, Tvoja milost mi je draža.’ I dok sam se ranjen i umoran vraćao u Mekku, vidio sam da me neprestano prati jedan oblak, te sam pogledao prema nebu i ugledao sam meleka Džibrila koji mi se obratio ovim riječima: ‘Muhammede, Allah je čuo šta ti je tvoj narod rekao i zato ti On šalje Meleka brda da mu narediš što želiš i on će izvršiti tvoju naredbu.’ Zatim me je pozvao Melek brda i rekao: ‘O Muhammede, Allah me je poslao da uradim sa tvojim narodom ono što ti želiš, ako hoćeš, ja ću ova dva brda srušiti na njih.”’ Tada je Aiša, r.a., upitala: ”Allahov Poslaniče, zašto to nisi prihvatio i riješio se onih koji su te proganjali i ismijavali?” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: ”Aiša, ja sam poslat kao milost svjetovima, a nisam poslat da se svetim ljudima. Kakva je dobrota kod mene ako bih postupao isto kao oni koji mi se suprotstavljaju i koji me napadaju?! Umjesto toga, ja želim da ih i dalje pozivam i nadam se da će Allah iz njihovih kičmi izvesti potomstvo koje će samo Allaha obožavati.” Zatim joj je ispričao priču o jednom Allahovom poslaniku kojeg je njegov narod ezijetio, mučio i udarao, a on je brišući krv sa svoga lica samo govorio: ”Gospodaru moj, oprosti mom narodu, zaista oni ne znaju šta čine!” (Muttefekun alejhi)

Subscribe to this RSS feed