Islamske teme

Ovako je govorio Resulullah: Hadisi o tevbi

Traženje oprosta/pokajanje-tevba

  • Tvoj Gospodar je zadovoljan Svojim robom kada on kaže (izgovara): „RABBIG-FIRLI ZUNUBI“ (Gospodaru moj, oprosti mi moje grijehe). „A on zna da niko drugi osim Mene ne oprašta grijehe,“ kaže Allah, dž.š.
  • Šejtan je rekao: „Tako mi Tvoje veličine, Gospodaru, neću prestati zavoditi Tvoje robove, sve dok su im duše u (njihovim) tijelima.“ A Allah, dž.š., je (na to) rekao: „Tako mi Moje moći i veličine, neću im prestati opraštati, sve dok budu tražili oprosta od Mene.“
  • Uzvišeni Allah, dž.š., pruža (otvara) Svoju ruku noću da oprosti onome ko je griješio danju, i pruža (otvara) Svoju ruku danju da oprosti onome ko je griješio noću, i tako sve dok sunce ne izađe sa zapada (do početka Sudnjeg dana).
  • Ko se iskreno pokaje, i zatraži oprost od grijeha, je kao i onaj koji i nema (nije počinio) grijeha.
  • Najbolji istigfar (način traženja oprosta) je da kažeš (proučiš): „ALLAHUMME ENTE RABBI, LA ILAHE ILLA ENTE, HALEKTENI VE ENE ABDUKE, VE ENE ‘ANA ‘AHDIKE VE VA'DIKE ME-STETA'TU. E'UZU BIKE MIN ŠERRI MA SANA'TU, EBU-U LEKE BINI'METIKE ‘ALEJJE, VE EBU-U BIZENBI, FA-GFIR LI, FE INNEHU LA JAGFIRUZ-ZUNUBE ILLA ENTE.“ („Allahu, Ti si Gospodar moj, nema drugog boga osim Tebe, stvorio si me, i ja sam Tvoj rob. Tebi sam obavezu i obećanje dao (tj. na pokornost i obožavanje) i ispunjavam ga onoliko koliko mogu (u granicama svoje mogućnosti). Tebi se utječem od zla onoga što sam učinio. Priznajem Tvoje blagodati prema meni i priznajem svoj grijeh. Pa, oprosti mi, jer, zaista, niko drugi osim Tebe grijehe ne prašta.“) Ko ovo prouči danju, čvrsto vjeruje i ubijeđen je u to (tj. značenje toga), a zatim u tom danu umre, prije nego što zanoći, on je od stanovnika Dženneta. I onaj koji to izgovori navečer i čvrsto je u to ubijeđen, te umre prije nego osvane, i on je od stanovnika Dženneta.
  • Post dana Arefata (deveti dan zul-hidždžeta, uoči Kurban-bajrama) je otkup za grijehe koji su počinjeni prošle i naredne godine.
  • Blago onome ko vlada svojim jezikom, čija kuća je njemu dovoljna i koji plače nad svojim grijesima.
  • Blago onome ko bude našao u svojoj knjizi (u koju su ubilježena djela na Sudnjem danu) mnogo istigfara (traženja oprosta).
  • Bijaše jedan čovjek koji je ljudima zajmove davao pa bi svome momku govorio: „Kada dođeš do nekoga ko je u teškoj situaciji, pređi preko njega (ne traži mu duga, olakšaj i oprosti mu), možda će Allah (nadamo se) nama oprostiti (grijehe).“ I, zaista, susreo se sa Allahom i On mu je oprostio i preko ružnih njegovih postupaka prešao.
  • Kada bi čovjek imao dolinu blaga, zaželio bi i drugu, a kada bi imao dvije doline, zaželio bi i treću. Ljudsku utrobu ništa ne može napuniti (zadovoljiti), osim zemlje. A Allah prima pokajanje od onoga ko se iskreno pokaje (i zatraži oprosta).
  • Ko želi da se obraduje svojim stranicama (kada ih bude vidio na Sudnjem danu, u kojima su zabilježena njegova djela), neka što više čini istigfara (traži oprosta).
  • Kajanje je teoba. Onaj ko se iskreno pokaje za učinjeni grijeh je kao i onaj koji nije ni imao grijeha.
  • „O ljudi, činite iskrenu teobu Allahu, dž.š.! Ja Mu činim teobu (i) stotinu puta dnevno.“

Izvor: Ovako je govorio Resulullah, Sujutijeva zbirka hadisa – sahih i hasen

Priredio: Salih ef. Indžić

Za Akos.ba pripremila: Fahreta Vreva

U društvu sa Poslanikom, a.s. – Kako je izgledala njegova svakodnevnica?

Muslimani su od ranih generacija, do u najmanje sitnice istraživali život Poslanika a.s., ponašali se na način kako je to on činio, po sunnetu, skladali stihove njemu za ljubav, pisali o njemu i savjetovali druge da isto to čine.

Ovaj način ”drugovanja” s voljenim Poslanikom a.s. snažio je vjeru svakog muslimana, davao mu jasnu sliku o načinu ponašanja u različitim situacijama, te budio ljubav spram Poslanika a.s. Nekada, postupanje po onome što je Poslanik uradio, u očima drugih i nije imalo nekog posebnog značaja, ali za one koji su u njemu vidjeli divnog uzora, svaki pokret je imao smisla i svaki savjet duboko dirao dušu.

Živjeti na način kako je to činio Poslanik a.s. bar na kratko, želja je svakog muslimana. Nastajale su mnoge knjige koje su opisivale Poslanikov život do u najmanje sitnice. U ovom tekstu i mi ćemo navesti neke od segmenata Resulullahovog života koje smo smatrali bitnim i korisnim da vam izdvojimo.

U Medini punoj palmovika, koja srca čini sretnim i smirenim, koja je toliko lijepa da se oči orose suzama i ushićenjem kada u nju gledaju, doselio se iz rodne Mekke Allahov Poslanik a.s. 622.godine, i ovaj grad učinio svojim gradom i u njemu nastanio svoje ukućane. Doselio je u Medinu sa svojim vjernim ashabima obasjavši svojim dolaskom svaki njen kutak. Zavoljeli su ga i njeni stanovnici i priroda koja ju okružuje. Najbolji stanovnici Medine utrkivali su se živeći sa Poslanikom ko će sjesti bliže do njega, iskazujući mu tako neizmjernu ljubav i poštovanje a i on se s ljubavlju družio s njima, jedino se osamljujući kada bi poželio dobrovoljno ibadet činiti Uzvišenom Allahu. Svaki trenutak njegovog plemenitog života proveden s porodicom, u mesdžidu, u medinskim sokacima, u zijaretu ashabima, sjedeći na hasuri, družeći se sa prijateljima, liježući u postelju, bio je ispunjen mudrošću, dobrotom, iskrenošću i ibadetom.

Oči njegovih ashaba koje su pratile svaki njegov i najmanji pokret bile su kamere koje su bilježile svaki trenutak. Njegovi ashabi su nam vjerno prenijeli svaki njegov sunnet, svaki njegov običaj, pa čak i sitnice koje je činio pri lijeganju u postelju i pri ustajanju iz iste.

Prva stvar koju bi činio ranom zorom kada bi se prenuo iz sna bilo je da je dohvatio misvak i njime čistio svoje zube te učio dovu nakon buđenja. Ponavljao bi riječi sabahskog ezana nakon kojeg bi u svojoj kući klanjao dva rekata nafile, pa bi čuvši Bilalov ikamet izlazio u džamiju i stajao ispred svojih ashaba redajući ih u safove. Nakon klanjanja sabah namaza sa okupljenim ashabima počesto bi razgovarao puštajući ih da svako iznese ono što je eventualno sanjao, a ako ne bi bilo nikakvih snova, onda bi pričali i razgovarali o nekim drugim stvarima. Nekada bi ti kružoci sa Poslanikom poslije sabaha bili toliko poučni da bi se ashabima oči rosile suzama a srca podrhtavala slušavši njegova kazivanja i savjete. Međutim, ponekad bi puštao ashabe da se u šaljivom tonu prisjećaju nekih prošlih događaja na koje bi se i on sam počesto nasmijao. Ukoliko ne bi bilo takvih sjedenja poslije sabahskog farza preporučivao bi ashabima da izlazak sunca dočekaju u jutarnjem zikru učeći ga svak za sebe pojedinačno.

Kada bi se vratio kući ponovo bi prao zube misvakom selamivši svoje ukućane, a počesto bi posjećujući svoje supruge i pitao neku od njih da li ima nešto za jelo. Nakon doručka i boravka kod svojih ukućana znao bi odlaziti ponovo do džamije klanjavši u njoj dva rekata tehijjetul – mesdžida, a ponekada i duha namaz. Boravio bi u džamiji a ashabi bi u nju dolazili u tim jutarnjim satima da ga pitaju za svoje potrebe, jer su znali da ga počesto u tom periodu mogu naći na tom mjestu. Razgovarao bi sa onima koji su željeli razgovor i nastojao bi odgovoriti na njihova pitanja ili ih nešto dodatno posavjetovati. Bitno je napomenuti da se u druženju Poslanika sa ashabima skoro nikada nije radilo o monologu, nego se uvijek razvijala diskusija u kojoj su ashabi kao učenici uzimali učešća u procesu svog duhovnog odgoja i obrazovanja.

Običaj je bio da se Allahovom Poslaniku na ovim druženjima, ako ima neko novorođenče, isto donese, pa bi on učio dovu za njega i molio bi Allaha da mu podari bereket. Tad bi držao dijete u krilu i potvrđivao bi ime novorođenčeta (koje su mu nadjenuli roditelji ili dali samom Poslaniku da mu ga od nadjene). U toku druženja ashaba sa Poslanikom bilo im je dozvoljeno šaliti se i pričati o svakodnevnim životnim situacijama. Poštovanje koje su osjećali prema Poslaniku s.a.v.s. nije bilo nikakva prepreka da se raduju životu i uživaju u njemu tako što će se umjereno i umjesno šaliti. Nekada bi u ovom periodu Poslaniku dolazili gosti i delegacije koje su mu znale pristizati sa svih strana. On bi ih primao i ugošćavao.

Poslanik s.a.v.s. svih ashabima pridavao je jednaku pažnju i prilikom susreta s njima pokazivao je radost, te je svaki od njih vjerovao da se nalazi na posebnom mjestu kod njega. Ako bi neko poklonio Poslaniku hranu u trenutku dok se nalazio u društvu sa ashabima, jeli bi svi zajedno. Često bi čašćavao ashabe zajedničkim jelom. Nikada ne bi napustao neki skup a da prije toga ne bi proučio poznatu dovu za iskup grijeha.
Nekada bi se dešavalo da Poslanik poslije jutarnjeg druženja sa ashabima ode u posjetu kod nekog od rodbine ili prijatelja. Često bi navraćao kod kćerke Fatime i tu bi se malo poigrao sa svojim unucima. U jutarnjim satima išao bi u posjetu bolesnima ili određenim siromašnim muslimanima, te bi shodno mogućnostima ispunjavao njihove potrebe. Bilo je situacija da su ga stanovnici Medine i okolnih mjesta pozivali u goste s nijetom da ga počaste i da im on predvodi namaz u njihovoj kući. Alimi tvrde da su to bile najčešće neobavezne dnevne ili noćne nafile. Poslanik a.s. je imao neka svoja omiljena jela koja bi i pojedini ashabi kasnije zavoljeli vidjevši da ih i Poslanik posebno voli.
Osmijehnuo bi se svakom koga bi susreo u čaršiji na putu i mesdžidu. Uvijek je bio vedrog i nasmijanog lica. Kada bi se susreo sa djecom, poselamio bi ih a počesto i pomilovao rukom po licu. Džabir Ibn Semura se prisjeća kada je on bio dječak da se sa djecom igrao dok je u šetnju jedne prilike krenuo Allahov poslanik. Vidjevši Džabira prišao mu je pomilovao ga po obrazu, tako da je Džabir osjetio hladnoću ruke Poslanikove koja je toliko mirisala da se njemu činilo da ju je upravo izvadio iz posude sa mirisom. U džamiji bi počesto nalazivši grupe žena kako sjede selamio ih podigavši ruku u znak pozdrava.
Običaj Poslanika s.a.v.s. bio je da često uči pri susretu sa djecom i ashabima dove za njih moleći Allaha da im podari bereket, obilje nafake i da im oprosti. Posebno je bio prepoznatljiv kada bi išao u posjetu bolesnicima. Tad bi redovito učio dove za njih, a redovan je bio u svojim dovama i selamima kada bi prolazio pored mezarja. Podučavao je ashabe da kada prolaze pored muslimanskog mezarja nazovu selam za umrle i da mole Allaha za njihov oprost grijeha. Prije podne namaza ili u podnevskom vaktu znao bi svraćati kod jedne od svojih supruga, te bi prve podnevske sunnete nakon ezana znao klanjati u kućnom ambijentu. Kada bi nekad svratio kod Ummu Sulejm koja mu je bila bliska rodica tu bi se znao malo odmoriti prije podne ukoliko bi bio umoran od jutarnjih obilazaka i aktivnosti.

Subotom bi znao odlaziti u Kuba da posjeti mesdžid koji je prvi sagrađen te bi tamo klanjao namaz. Kad bi dolazio u Kuba odmarao bi se u kući svoje rodice Ummu Haram bint Melhan, nekada ručavši tu. Jedne prilike je zaspao u njenoj kući, pa kada se probudio on se osmjehnuo a ona ga je upitala zbog čega se osmjehnuo. Poslanik reče: ,, U snu sam vidio moje sljedbenike kako se bore na Allahovom putu, ali na morskim valovima. Izgledali su poput kraljeva. ” Ona tada reče: ,, Allahov Poslaniče, zamoli Allaha da me učini jednom od njih. ” Tom prilikom je Poslanik proučio dovu za nju i rekao joj: ,, Ti ćeš biti među prvima od njih. ” Buharija i Muslim bilježe da je u vrijeme hilafeta Muavije zaplovila morem kao borac na Allahovom putu i na tom putu poginula kao šehid.

Nije mu bilo strano da ulazeći u džamiju radi klanjanja podnevskog farza sa sobom ponekada u naručju ponese svoju unučad Hasana, Huseina ili Umamu, spustivši ih pored sebe u muhrab a potom bi pristupio klanjanju. Nakon podnevnog farza često bi se vraćao svojim ukućanima i tu bi klanjao dva rekata sunsunneta. Nakon ikindije posjećivao bi svoje supruge, razgovaravši sa njima, pitajući za njihove kućne potrebe. Nakon akšamskog farza vraćao bi se kući, klanjao dva rekata akšamskih sunneta u kući, te bi se posvetio pripremi večere i u ozračju tog ambijenta u kući provodio vrijeme do jacije. Ashabima je preporučivao da kada su u mogućnosti na večeru pozivaju siromašne muslimane.

Kada bi postio aktivnosti oko jela izgledale bi malo drugačije, jer bi, kako neki izvori navode, počesto preporučivao da se prvo jede pa da se klanja. Poslije večere Poslanik bi običavao piti sok od hurmi koje su prethodno pokiseljene u vodu. Ako bi jeo u društvu od nekih svojih supruga razgovarao bi s njom, šalio se i pokazivao bi dobročinstvo. Govorio je: ,, I zalogaj koji prineseš do usta svoje supruge je sadaka. ” (Buhari i Muslim) Simpatični su primjeri koje navodi hazreti Aiša kada pojašnjava kakvi su bili trenuci njene večere sa Poslanikom. Jedno drugom bi komadiće mesa stavljali u usta, pa bi ona odgrizla komadić mesa, a on bi stavljao svoje usne na isto to mjesto, te bi i on odgrizao meso. Zahtjevao je da se ona prva napije vode pa bi onda on stavljao svoje usne na isto to mjesto na čaši i onda bi pio. Mnoštvo je primjera koji nam pokazuju kako je Poslanik umio uživati družeći se sa svojim ukućanima, te sa svojim drugovima i rodbinom.

Nije žurio sa obavljanjem jacije namaza. Pristupajući jacijskom farzu ako bi čuo plač djeteta učio bi kraće sure iz bojazni da ne optereti majku. Nakon predaje selama jacijskog farza, sačekao bi da prvo izađu žene iz džamije i uđu u svoje kuće, pa bi tek tada Allahov Poslanik s.a.v.s. ustajao a poslije njega bi ustajali i ashabi. Kada bi se vratio svojoj kući klanjao bi još dva rekata nafile, odnosno jacijskih sunsuneta, te bi vrijeme poslije provodio sa ukućanima prije nego što legne spavati. Ponekad bi odlazio na sijelo kod nekog od ashaba razgovarajući o potrebama društvene zajednice, a kasnije bi ga oni pratili do njegove kuće, uživajući u svakom trenutku druženja s njim.

Jedne noći prošao je pored kuće Ebu Musaa el – Ešarija i dugo je ostao slušajući njegovo prelijepo učenje Kur'ana. Ujutro ga je sreo i rekao mu: ,, Ebu Musaa, sinoć sam stajao pored tvoje kuće i slušao tvoje učenje. Imaš milozvučan glas kao što ga je imao Davud a.s.” (Buhari i Muslim) Nije zabilježeno da je u toku svoga života sa svojim ashabima bilo kada pravio skupne ceremonije zajedničkog zikra niti bi pravio kolektivne vidove poklanjanja sevapa umrlima. Preporučivao je ashabima da svako pojedinačno moli za svoga umrlog i da za njega udjeljuje sadaku siromasima. Smatrao je svoje kružoke i predavanja o Allahovog vjeri najvećim vidom medžlisi – zikra (skupnog zikrullaha).

Istigfar bi učio preko 70 puta u toku dana, podsticavši ashabe da i oni uče istigfare i da što češće pojedinačno čine zikr Allahu. U tradiciji ashaba bilo je da nakon sabahskog i akšamskog namaza često uče jutarnji i večernji zikr na koji su bili podstaknuti od strane samog Resulullaha. On ih je učio dovama i zikrovima preporučenim za tu prigodu. Oni bi te zikrove nakon što ih zapamte učili pojedinačno u svojim kućama ili mesdžidima.
Poslanik bi noću ustajao i klanjao noćni namaz koji bi završavao vitrom. Onim ashabima koji nisu sigurni da će ustati u toku noći savjetovao je da vitr namaz klanjaju pred spavanje.

Zabilježeno je da je po naredbi Džibrila odlazio do obližnjeg mezarja Bekul – Garkad i molio Allaha za oprost grijeha ukopanih u tom mezarju. Svoju bi dovu počinjao sa selamom.

Allahov Poslanik s.a.v.s. vodio je jednostavan život. Živio je jednostavno: družio se sa ljudima, radovao čemu se i oni raduju a nekada i tugovao zbog onoga čega i oni tuguju. Svojim ashabima poklonio je svoje srce a i oni su njemu uzvratili na isti način. Oni su u njemu vidjeli najiskrenijeg savjetnika i najboljeg prijatelja. Takav je bio Allahov Poslanik s.a.v.s. i kao takav on je naš vječiti i nezamjenjivi uzor i učitelj do Sudnjeg Dana.

Izvori:

Sahihul-Buhari s prijevodom
Muslimova zbirka hadisa s komentarom
Vrline Allahovog Poslanika – Imami Tirmizi
Jedan dan sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s. – Abdul – Vehhab ibn Nasiret – Tariri

 

Za Akos. ba. pripremili: Admir Iković i Adisa Omerbašić

Kockanje je siguran put u propast

Bosna i Hercegovina je na prvom mjestu u Evropi, ali i u regionu, po broju kladionica, proporcionalno broju stanovnika. Već nekoliko godina iznos uplata prelazi milijardu km, a u 2017 godini je uplaćemo 1,6 milijardi km, što je za jednu od najsiromašnijih zemalja Evrope pravi apsurd. Nemam ambiciju, niti želim da računam koliko se za jednu milijardu km može napraviti džamija, otvoriti fabrika ili izgraditi km autoputa, nego bih želio upozoriti na štetne posljedice kockanja za pojedinca i društvo.

Kocka je svaka igra koja se igra u novac, ili bilo koju drugu vrijednost, pri čemu pojedinac ili grupa dobija, a svi ostali gube.  U kocku spadaju igre na sreću: loto, bingo, razne srećke i kladionice. Igre koje su inače dozvoljene kao razonoda (šah, tavla, karte i sl.), su kocka, ako se igraju u novac, ako izazivaju psovku i ružne riječi, ili ako zbog njih ljudi zapostavljaju namaz i druge obaveze.

S druge strane, u kocku se ne ubrajaju kvizovi koji se baziraju na znanju, a ne na sreći, kao i nagradne igre u prodavnicama, u kojima se uz račun dobije nagradni kupon, jer pri tome niko ne gubi iako pojedinci dobijaju.

Allah dž.š. je strogo zabranio kocku, klađenja i igre na sreću.

U Kuranu kaže: “O vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite.“(Kuran 5:90)

Iz ovoga ajeta vidimo da Allah dž.š. kocku spominje zajedno sa alkoholom, kumirima-kipovima i gatanjem. Sve nabrojano spada u velike grijehe i haram je.

Što se tiče kocke već odavno nam je potrebna sasvim nova perecepcija u kojoj je kocka predstavljena kao veliki grijeh. Grozimo se na spominjanje svinjetine, ubistva, samoubistva, alkohola, znamo da su zlo, ali igre na sreću nam još uvijek prolaze pod plaštom sporta, individualne strategije i sposobnosti, iako spadaju u istu kategoriju grijeha. Zbog toga nam je potreban novi koncept  koji bi kocki dao epitet velikog grijeha i velikog zla i koji bi adekvatno prikazao njenu pogubnost.

Poslanik, a.s., je osudio čak i samu pomisao na kocku, pa u hadisu koji bilježi imam Muslim a prenosi Ebu Hurejre r.a. stoji: „I ko kaže svome drugu: „Hajde da se kockamo!“, neka podijeli sadaku!” (Muslim),

Zabiljezeno je od Ebu-Musaa el-Esarija da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao /149/: “Onaj ko se bavi kockom za igru neposlusan je Allahu i Njegovu Poslaniku.” (Malik, Muvetta)

Kocka nije sport, nije umjeće, nije strategija niti sposobnost, nego bolest. Onaj ko se kocka ima ozbiljan psihološki poremećaj. Kockanje je siguran put u propast, i pojedinca, porodice, ali i društva u kojem se raširi. Nažalost, svaki dan ovo zlo sve više mladih vodi u veliku provaliju, dunjalučku i ahiretsku.

Ovisnost o kockanju

Ovisnost o kockanju je najkoplikovanija ovisnost i najteže se liječi, jer je je potpuno nehemijska, ne uzima se nikakva supstanca i ne postoji neutralizator ili blokator kao lijek. Kockari, ustvari,  nauče organizam da sam luči adrenalin u kojem uzivaju, na koji se naviknu i o koji postanu ovisni.

Važno je istači da je tanka granica između rekreativnog i patološkog kockanja. Zbog toga, prvi odlasci djece i mladih u kladionicu treba da se shvate ozbiljno, jer ovisnost  može razviti sasvim slučajan, jedan pokusaj, jedna igra. Prema tome, nijedna uplata nije bezazlena, i svaki listić predstavlja potencijalnu opasnost od ovisnosti. Niko svjesno ne postaje kockar, a kada se olahko upusti u ovaj grijeh, vrlo brzo može da postane ovisan, i da mu kocka postane opsesija.

Istraživanja od prije nekoliko godina su pokazala da preko 40% mladih redovno ide u kladionice i kocka, a da je čak preko 80% maloljetnih od 15-17 godina igralo igre na sreću. Federalnim zakonom o igrama na sreću se zabranjuje primanje uplata za klađenje osobama mlađim od 18 godina.

Zakonom je zabranjeno da kladionice budu u blizini škola, ali one su gotovo postale školski inventar, a za otvaranje bilo koje poslovnice ili njen premještaj dozvolu daje Ministarstvo finansija FBIH. Apsurd je da Vlada organizira klađenje a da zakonom predviđa da se dio sredstava koristi za liječenje ovisnosti od kockanja. Međutim, ako se pogleda koliko koštaju dozvole za rad i koliko se zaradi od klađenja onda nas ništa ne treba iznenaditi.

Posljedice kockanja

Mnogo je posljedica kockanja koje su pogubne za pojedinca, porodicu i društvo. Kockanje uništava cijeli niz vrijednosti:

  1. Materijalne; Kocka sistemski osiromašuje i pojedinca, porodice ali i društvo u kojem se raširi. Ako se hipotetički postavimo i situaciju onoga koji otvara kladionicu i postavimo pitanje šta je cilj, ne treba mnogo mudrosti da uvidimo da je cilj zarada. Zarađujući milione pripređivači igara na sreću unesreće veliki broj pojedinca, porodica ali i društvo u cjelini. Osiromašenje pojedinaca, porodica i društva dešava se svakodnevno. Već imamo mnogo općina u kojima je veći iznos uplata u kladionicama nego cijeli godišnji budžet općine. Kako vrijeme prolazi konzumirajući ovaj grijeh društvo će biti sve više siromašnije.

2. Radne; Kada najljepše godine, godine mladosti, godine snage čovjek provede u kockanju, nadanju, maštanju i razočarenju, niko ga poslije neće naučiti da bude radnik, da bude vrijedan, odgovoran i da svojim trudom nešto u životu postigne. Od takvog čovjeka nikad vrijednog čovjeka neće biti, nego samo gubitnik koji će živjeti i umrijeti u nadanjima, maštanjima i razočarenjima.

  1. Socijalne; Mnogo je porodica razorenih zbog kockanja. Mnogo je brakova uništenih, porodičnih vrijednosti prodato, roditeljskih suza i uzdaha pušteno, dječijih želja i potreba uskraćeno zbog kocke. Neće biti sreće u porodici ukoliko se troši na kocku i klađenje. Mora biti nemir, belaji i problemi u kući u koju se unose šejtanove stvari, u kojoj porodica zajedno sjedi, prati i igra haram. Šejtanove stvari ne dozvoljavaju i ne podnose da u kućama bude mir, sklad i harmonija.
  2. Zdravstvene; Kocka i klađenje su ovisnost a svaka ovisnost je bolest. Kockar u kratkom vremenskom periodu ima toliko mnogo nadanja, planova i želja, pa odjednom izgubi sve i nabuja razočarenje. Taj raspon od prevelikog nadanja do prevelikog razočarenja u kratkom vremenu je vrlo opasan. Vrlo negativno utiče na rad srca, izaziva probane probleme i probleme sa snom ali isto tako, poremeti nade, deformiše volju i ubije trud.

Prevencija i liječenje

Proces prevencije i odvikavanja od kocke od strane države  još nije ni započeo. Zapravo, teško je napraviti bilo kakvu kampanju protiv kocke jer je lobi priređivača igara na sreću jak i vrlo brzo reaguju. Ako tome dodamo činjenicu da je FBIH vlasnik lutrije BIH, da ima preko 500 uplatnih mjesta, da Ministarstvo finansija FBIH daje dozvolu za rad, teško je očekivati pomoć u prevenciji i liječenje od strane države.

Zbog toga u prevenciji i liječenju treba da učestvuje cijela porodica, vjerska zajednica, nevladine organizacije, škola, mekteb i sve druge ustanove koje su u mogućnosti. Liječenje je teško i dugotrajno a ima nekoliko stvari koje mogu pomoći. Prije svega, potrebno je uočiti i ozbiljno shvatiti sitne aktivnosti kockanja, jer od sitnih kockara nastaju patološki. Kada se primjete sitne aktivnosti kockanja, treba ih analizirati i uvidjeti jesu li iz znatiželje ili postoji uzrok. Najčešći uzroci su usamljenost, neraspoloženje, osjećaj bezizlaznosti, sanjarenje, kompleksi bilo koje vrste.

Nakon toga treba biti uporan u savjetovanju i podršci, iako kockari ne žele razgovarati o problemu. Otvoren razgovor sa  članom porodice ili bliskim prijateljem je iznimno važan. U tom razgovoru je potrebno biti uporan i dati dovoljno informacija o štetnosti i posljedicama kocke, te promovisati zdrav stil života.

U isto vrijeme, bitno je ponuditi alternativu. Kockanje je niz aktivnosti i zato je prevažno ponuditi nove aktivnosti koje bi neutralizovale želju za kockanjem i kvalitetno popunile slobodno vrijeme. Drvo koje se ne koristi truhne, željezo hrdža a čovjek griješi. Ako ima neiskorištenog vremenam, ako nema aktivnosti i ako nema smisla u životu, onda mora da se razvija i raste grijeh.

Na kraju je važno staviti kockara u poziciju gubitnika. Jak je nagon nadanja i prevelikih očekivanja i zato je važno napraviti scenario u kojem kockar gubi i objasniti mu posljedice. Kreirati sliku kockara koji je potrošio sav novac i koji se razočaran vraća kući, izneverio sebe, svoju djecu, svoje roditelje i prijatelje i cijelu porodicu.

Zvog svega nadevenog kockanje treba da bude često predmet naših razgovora, istraživanja, i djelovanja. Prije svih, vjernici bi mogli promijeniti pristup ovom grijehu. Predstaviti ga svojoj djeci, porodici, prijateljima i poznanicima kao bolest, kao propast, kao veliki grijeh. Jer kockanje je siguran put u propast, i pojedinca ali i društva u kojem se raširi.

Molim Allaha da otkloni od nas kocku i njene štetne posljedice, da nam podari snage, da se grijeha čuvamo i u vjeri ustrajemo. Amin!

 

Šta trebate znati o saburu i upornosti?

Nema boljeg izvora iz kojeg mi, kao muslimani, možemo naučiti vrline strpljenja (sabura) i upornosti nego iz života Poslanika a.s..

On je bio uzoran lider čiji su načini ophođenja prema ljudima,događajima u njegovom životu i preprekama na njegovom putu, pokazali krajnji nivo strpljenja. Nigdje u hadisima nije spomenuto da je Poslanik a.s. izgubio vjeru ili posustao zbog iskušenja sa kojima se suočavao. Čak i u malim stvarima, njegovo oslanjanje na Allahovu Dž.š. milost i zaštitu ga je učinilo istrajnim.

Arapska riječ za strpljenje je „sabr, sabur“. Na našem jeziku, ova riječ se slobodno prevodi kao „biti strpljiv i istrajan“. Kao muslimani, jedna od najboljih osobina koju možemo ikada posjedovati jeste upravo sabur. To je naše tajno oružje kad god se suočimo sa izazovima u našem životu.
Postoje dva slučaja ili dvije faze u našim životima za koje bi trebali naučiti da budemo strpljivi i istrajni.

Strpljenje tokom iskušenja

Kad god se u našem životu suočimo sa nekom nevoljom, trebamo biti strpljivi u nadi da će nam Allah Dž.š. pomoći i nagraditi nas za naše strpljenje. Poslanik a.s. je izgubio svoje roditelje, svoje staratelje, svoju voljenu suprugu Hatidžu i sve osim jednog od njegove djece za vrijeme svog života. Čak i nakon svega toga, nikada nije prestao da bude istrajan, te nikada nije očajavao i prestao vjerovati u Allahovu Dž.š. milost.

Da biste razvijali svoj sabur tokom loših dana u vašem životu, možete praktikovati sljedeće stvari:

• Provodite više vremena čitajući i proučavajući Kur'an.
• Pročitajte biografiju Poslanika a.s. i učite o tome kako se on ponašao u lošim situacijama.
• Pročitajte islamske knjige o strpljenju, kaznama i vjeri.
• Uvijek imajte na umu da su nevolje sa kojima se suočavamo samo privremene i, ako Allah Dž.š. to hoće, kroz njih se možemo iskupiti za neke od naših grijeha.
• Smirite se sa mislima da vas Allah neće opteretiti sa nečim što nećete moći podnijeti.

Kada ovo ubacimo u svoju praksu neko vrijeme, to polahko postaje dio nas i čini da nam bude lakše da se suočimo sa iskušenjima, da gradimo samopouzdanje, te da budemo bolji muslimani.
Strpljenje prilikom dove
Ponekad sam mnogo nestrpljiv prilikom dove. Molim Allaha Dž.š. za nešto i očekujem odgovor čim završim sa dovom. Nisam siguran da li je bilo koja od moje dove odmah uslišena, odnosno, čim sam je izgovorio, ali znam da ću doći do odgovora u određeno vrijeme. Allah Dž.š. je obećao da će odgovoriti na naše dove na jedan od sljedećih načina:

1. Daje upravo ono šta smo tražili;
2. Daje nešto bolje od onoga šta smo tražili;
3. Uklanja nešto loše od nas u zamjenu za ono za šta smo uputili dovu.

Dakle, nema razloga da se predamo očaju ako tražimo nešto, a odmah ne dobijemo odgovor.

Prakticirajte sabur prilikom čekanja da naše dove budu uslišane:

• Budite strpljivi dok čekate odgovor na svoje dove.
• Nemojte se žaliti ako ne dobijete očigledan odgovor na vaše dove. Zapamtite, odgovor na naše dove može doći u obliku uklanjanja neke nesreće sa našeg puta i to bez našeg znanja, ili može biti da Allah Dž.š. zna da ono šta smo tražili uopšte nije dobro za nas.
• Neka vam nikada ne dosadi da uvijek molite Allaha Dž.š., iznova i iznova.

U toku našeg života, naša vjera će biti testirana, a tada trebamo upotrijebiti naše tajno oružje – strpljenje – kako bismo pobijedili.

 

Izvor: iiph.com
Za Akos.ba preveo: Jasmin Mujakić

Šta trebamo znati o Ibrahimu, a.s.?

Ibrahim, a.s., (po Bibliji Abraham/Abram) je poznat kao otac monoteizma (tevhida). Potomak je Nuhovog sina Sama. Od njega vode porijeklo današnji Arapi i Jevreji. Znan je i kao Otac vjerovjesnika (Ebu-l-Enbija’), pošto su skoro svi kasniji poznati vjerovjesnici njegovi potomci. U Kur'anu je nazvan, između ostalog, Halilullah – Allahov prijatelj. Spomenut je u Kur'anu 69 puta. Glavnina kazivanja o njemu se nalazi u suri Ibrahim koja je nazvana po njemu, te u surama: El-Bekare, El-En'am, Hud, El-Hidžr, Merjem, El-Enbija, Eš-Šuara, El-Ankebut, Es-Saffat. Imao je ženu h. Saru, te kasnije i h. Hadžeru.

Prema povijesnim zapisima, Ibrahim, a.s., je rođen u Babilonu (cen. Irak, kod današnjeg grada Hille, 100 km južno od Bagdada), Uru (juž. Irak, kod grada Nasirijje, 370 km jug. ist. od Bagdada) ili nekom drugom gradu Mezopotamije (Iraka). Njegov otac Azer je bio kipar i zarađivao je praveći idole božanstava. Ibrahim, a.s., je od djetinjstva smatrao čudnim da ljudi štuju kipove. Kao mladić odlazi u planine, tražeći pravog Boga. Posmatrao je zvijezde, Mjesec i Sunce, nebeska tijela koja je obožavao njegov narod. Zaključio je da su oni  promjenljivi i prolazni, a da Stvoritelj nebesa i Zemlje mora biti neko ko je Neprolazan, Vječan. Tada ga je Allah, dž.š., učinio poslanikom.

Ibrahim, a.s., je u islam prvo pozvao svoga oca, ali je on odbio. Onda je pozvao svoje sugrađane, ali su i oni negirali poruku. Potom je došao na ideju. Kada je na blagdan hram bio prazan radi proslave, on je ušao u njega i porazbijao sve idole, osim najvećeg. Njemu je okačio sjekiru. Sugrađani su bili šokirani. Pošto su svi bili na proslavi, optužba je pala na Ibrahima, a.s. Ibrahim, a.s., je optužio najvećeg idola za taj čin, ali ni to nije pomoglo da se njegov narod dozove pameti. Tako su oni osudili Ibrahima, a.s., na spaljivanje na lomači. Napravljena je ogromna lomača u koju je Ibrahim, a.s., ubačen katapultom. Međutim, Allahovom voljom vatra je bila hladna i spasonosna za njega.

Nimrud (Numrud/Nimrod/Nemrud), tiranski vladar Babilona, koji je sebe smatrao božanstvom, čuo je za događaj sa vatrom. Stoga je zatražio da Ibrahima, a.s., dovedu na dvor. Među njima je započela rasprava o pravom Bogu. Ibrahim, a.s., je naveo primjer Allahovog davanja života i smrti. Nimrud je htio da pokaže da i on daje život i smrt, te je zatražio da mu dovedu dva osuđenika. Jednog je pomilovao, a drugog pogubio. Onda je Ibrahim, a.s., odlučio da Nimruda spusti na zemlju: Spomenuo je kako Allah čini da Sunce izađe sa istoka, te ga je izazvao da učini da Sunce izađe sa zapada. Nemogavši naći odgovor Nimrud je ostao zbunjen i posramljen. No, i pored toga, on nije htio priznati da nema božanstva pored Allaha.

Ibrahimov narod nije povjerovao u Allaha, dž.š., čak ni nakon čudesnog Ibrahimovog spasenja od vatre. Stoga je Uzvišeni naredio Ibrahimu, a.s., da se, zajedno sa svojim malobrojnim sljedbenicima, preseli u Palestinu. Naselio se u okolini Hebrona (Halil, 30 km južno od Jerusalima), gdje se bavio stočarstvom. Nekada u to vrijeme, njegov amidžić Lut, a.s., se odvojio i otišao u Sodomu i Gomoru (na području današnjeg Mrtvog mora), gdje je djelovao kao poslanik.

Ibrahim, a.s., je jedno vrijeme boravio sa ženom h. Sarom u Egiptu. Onovremenom faraonu je zapela za oko Sarina izuzetna ljepota. Tako je naredio vojnicima da je dovedu na silu. No, Uzvišeni je dao da, kad god bi faraon htio da joj priđe, ukočili bi mu se udovi i mišići i počeo bi se grčiti i gušiti. Na njezine dove, faraon bi bio oslobođen takvog stanja, ali kad god bi ponovo htio da krene da je obeščasti, nanovo bi bio stavljen na te muke. Na kraju je faraon pustio Saru, uz bogate darove. Među darovima je bila i robinja Hadžera (Hagara). Historičari navode da je h. Hadžera bila kći nekog egipatskog dostojanstvenika kojeg je faraon porazio u građanskom ratu, a nju porobio.

Ibrahim, a.s., je dugo bio bez djece. Molio je Allaha, dž.š., da mu podari potomstvo. Uzvišeni mu je poručio da će njegovih potomaka biti koliko je zvijezda na nebu.

Tako se prenosi da je Ismaila dobio u 86 godini sa h. Hadžerom, a Ishaka u 100 godini sa h. Sarom. Tada je h. Sara imala 90 godina.

Odmah po rođenju Ismaila, Allah, dž.š., je naredio Ibrahimu, a.s., da nastani h. Hadžeru i Ismaila u dolini Mekke. Tako je Ismail, a.s., odrastao u Mekki. Ibrahim, a.s., ih je redovito posjećivao i boravio dio godine kod njih. Kada je Ismail, a.s., stasao, Allah, dž.š., ih je iskušao: naredio je Ibrahimu, a.s., da zakolje Ismaila. Otac i sin se povinovaše Božijoj naredbi. Međutim, u trenutku kada je Ibrahim, a.s., krenuo da prereže Ismailov vrat, Allah, dž.š., je poslao velikog ovna kao kurban (žrtvu) u zamjenu za sina.

Ibrahim, a.s., je ustanovio današnje obrede kurbana i hadždža. Obnovio je i proširio Kabu, najstariju džamiju na svijetu, te Aksu (Bejtu-l-Makdis), drugu najstariju džamiju.

Prema predanjima, Ibrahim, a.s., je živio 200 godina, odnosno 175 godina. Ukopan je u Palestini, u Hebronu, u današnjoj Ibrahimovoj džamiji.

Izvor: Džepni priručnik o islamskom vjerovanju

Autor: Jusuf Džafić

Za Akos.ba priredila: Selmedina M.

 

9 Poslanikovih, a.s., dova za anksioznost i stres

Evo nekoliko stvari koje trebate raditi kada ste pod stresom i osjećate anksioznost. Oni su sredstvo putem kojeg se rastjeruje strah, zadobiva božiji oprost, traži Njegova pomoć, zaštita i vodstvo. To su riječi Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s., i onaj ko iskreno uči ove dove kada je u velikoj potrebi, Allah uvijek uslišava dove onog ko Mu se iskreno obrati. Neka nam ove dove svima budu od korisni, jer vjerniku je uvijek potrebna Allahova zaštita, uputa i milost.

A oni koji se obraćaju Allahu i koji iskreno od Njega pomoć traže,  trebali bi znati da se Allah zaista okreće svom robu:

“Kada Allah nekome želi dobro, stavi ga na iskušenje.”

Opći savjet od poslanika Muhammeda, s.a.v.s., kada se čovjek nalazi u nevolji ili osjeća tjeskobu:

“Onome ko stalno čini istigfar (moli za oprost), Allah će mu dati izlaz iz svake teškoće i olakšati mu sve tjeskobe, i opskrbit će ga odakle se nije ni nadao.”

Kada je u nevolji, poteškoći ili tuzi:

Ibn ‘Abbas je prenosi:

Poslanik, s.a.v.s., bi u vrijeme poteškoća i tuge učio:

„La ilahe illellah , el halimul azim , la ilahe illellah rabbul aršil azim , la ilahe illellah rabbu ssemavati ve rabbul erdi ve rabbul aršil kerim.“

„Nema boga osim Allaha Veličanstvenog , Blagog . Nema boga osim Allaha , Gospodara arša Veličanstvenog . Nema boga osim Allaha , Gospodara nebesa i Zemlje , i onoga sto je između njih , Gospodara arša  Plemenitog!“ (Buharija i Muslim)

Enes, r.a., je rekao da bi Poslanik, s.a.v.s., kada bi se suočavao s ozbiljnim poteškoćama, uvijek dovio:

“Ja Hajju, ja Kajjumu, bi-rahmetike esteghisu”

„O Ti Živi, Postojani, molim Te za obilatu milost Tvoju – popravi stanje moje svako i ne prepusti me sebi samom ni jednog trena!“ (Tirmizi)

Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., kad god je bio suočen s ozbiljnim poteškoćama, podigao glavu prema nebu i molio:

„Subhan-Allahi El-‘Azim (slavljen neka je Allah, Moćni).“

A kad bi dovio hitno i snažno, rekao bi:

„Ja Hajju, Ja Kajjum (O živi, o ​​vječni).“ (Tirmizi)

Ebu Bekr, r.a., prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

“Molbe za teška iskušenja su: Allahumme rahmetike erdžu, fela tekilni ila nefsi tarfete ‘ajnin, ve eslih li ša'ni kullehu, la ilaha illa enta.”

„Gospodaru moj, molim Te za Tvoju milost, i nemoj me ostaviti samom sebi ni koliko treptaj oka, učini mi dobrim sve moje stvari, nema drugog boga osim Tebe.“ (Ebu Dav'ud)

Esma, kći Amaisa, prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., upitao:

„Hoćete li da vam ukažem na riječi koje trebate izgovarati u nevoljama i bolovima? To su slijedeće riječi: “Allahu, Allahu Rabbi, la ušriku bihi šej'a“

„Allah, Allah je Gospodar moj, Kome ja ne pretpostavljam ništa.“

Drugi prenosilac kaže da se ove riječi trebaju izgovarati sedam puta. (Ebu Dav'ud)

Sa'd ibn Vekas prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao:

“Dova kojom je molio Junus, a.s., kada Ga je dozivao iz trostruke tmine:

„La ilahe illa ente subhaneke, inni kuntu minez-zalimin.“

„Nema Boga, osim Tebe, hvaljen neka si, a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!“ Ako bilo koji musliman šta zatraži ovim riječima, njegova će dova biti uslišana. ”

U drugom rivajetu se kaže:

„Znam riječi zbog koji će Allah ukloni nečiju tjeskobu. To su riječi moga brata Junusa, a.s.“ (Tirmizi)

Ibn Mes'ud prenosi da je Poslanik s.a.v.s., rekao:

„Neće nikada rob kada ga zadesi briga i tuga izgovoriti slijedeće riječi, a da njegova dova neće biti uslišana: ‘Allahumme inni ‘abduke vebnu abdike vebnu emetike, nāsijeti bijedike, mādin fijje hukmuke, ‘adlun fijje kadāuke, es'eluke bikulli ismin huve leke, semmejete bihi nefseke ev enzeltehu fi kitābike ev allemtehu ehaden min halkike evi-ste'serte bihi fi ‘ilmi-l-gajbi ‘indeke en tedž'ale-l-Kur'ane-l ‘azime rebi'a kalbi, ve nūre sadri, ve dželāe huzni, ve zehabe hemmi.’ “

„Allahu, ja sam, doista, rob Tvoj, sin roba Tvoga, sin robinje Tvoje. Moj položaj je u Tvojoj ruci, ja sam podložan i nadamnom se sprovode propisi Tvoji, pravičnost po mene je odluka Tvoja, zato, prizivam Te svim Tvojim imenima kojima si Sebe nazvao ili ih u Svojoj Knjizi objavio ili ih nekom od Tvojih bića saopćio, ili ih, pak, zadržao kod Sebe kao znanje nedokučivog, prizivam Te da mi Kur'an veličanstveni učiniš proljećem srca mog, svjetlom grudi mojih, razbistrenjem tuge moje i odhodom brige moje.)  Pa su rekli: ‘Allahov Poslaniče, da li trebamo da svi naučimo ove riječi?’ ‘Da, treba svako ko ih čuje da ih nauči.’- odgovori Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem.“

Dova tim riječima bit će uslišana. Allah odgnati od njega brigu njegovu i zamjeniti tugu sa radošću:. (Ahmed i Ibn Hiban)

Enes prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao:

„O Allahu, nema mira osim kad Ga ti podariš, a Ti jedini možeš olakšati poteškoće.“ (Fikhu-s-Sunneh, svezak 4, 131)

Poslanik, s.a.v.s., Muhammed, s.a.v.s., u vremenima iskušenja bi govorio:

„Nitko nema pravo da bude obožavan, mimo Allaha, Veličanstvenog, Uzdržavatelja jedinog. Niko nema pravo biti obožavan, mimo Allaha, Gospodara arša Velikog. Niko nema pravo biti obožavan, mimo Allaha, Gospodara Nebesa i Gospodara arša časnog.“ (Buharija, volumen 9, 526)

Prisjetimo se da bolest poništava loša djela i uklanja grijehe.

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao:

„Kome Allah želi dobro, stavi ga na kušnje.“

On je rekao:

„Za svaku nesreću, bolest, tjeskobu, tugu ili povredu koja pogodi muslimana, pa čak i za ubod trna – Allah ukloni mu ukloni neki grijeh.“

Ibn Mes'ud je rekao: „Posjetio sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kada je imao groznicu. rekao sam: ‘O Allahov Poslaniče, s.a.v.s.! Imaš visoku temperaturu!’ On je rekao: ‘Moja groznica je kao vaše dvije.’ Upitao sam: ‘Je li to zbog toga što imaš dvostruku nagradu?’ On je odgovorio: ‘Da, tako je. Nijedan musliman neće biti pogođen s nekom ozlijedom, pa čak i ako je to samo ubod trna, a da mu Allah neće oprostiti grijehe, a njegovi grijesi spadaju sa njega kao što lišće opada s drveta.’ “

Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Primjer vjernika je poput svježe biljke; iz kojeg god pravca vjetar puše biljka se njiše. Ali kad vjetar stane, ona se ponovno uspravi. (Slično tome, vjernik biva iskušavan nevoljama kako bi njegova vjera i srce ojačali, te ostaje strpljiv i čvrst.) A loš čovjek je poput borovine koja ostaje tvrda i kruta sve dok je Allah ne slomi kad god hoće.“ (Fikhus-Sunneh, volumen 4, 1)

Izvor: aboutislam.net

Za Akos.ba preveo Fahrudin Vojić

Subscribe to this RSS feed