Ramazani Ejuba Hadžića, pripadnika Mladih muslimana: "Postili smo i u zatvoru" Featured

Ramazani Ejuba Hadžića, pripadnika Mladih muslimana: "Postili smo i u zatvoru"

Odrastao sam u selu Gora kod Kaknja, imali smo lampe na gas, a za iftar smo sjedili za sinijom pored ognjišta. Nije bilo radija i rijetko je ko imao i sat, pa smo čekali da pukne top i onda trčali do kuće i vikali "pukao top", prisjeća se sa osmjehom

Vedrog duha i bogatog iskustva Ejub Hadžić korača ka stotoj godini života

 

Devedesetčetverogodišnji Ejub Hadžić posti svoj 87. ramazan. Dane u penziji, kaže, provodi učeći Kur'an, na namazu, čitajući brojnu literaturu, ali neizostavna je i upotreba laptopa, e-maila i društvenih mreža putem čega kontaktira sa svoja dva sina i njihovim porodicama koji žive u Francuskoj. Ejub govori tri strana jezika. Ima petero unučadi i jednog praunuka.

- Prije četiri godine preselila mi je moja draga supruga Munira. Pa su me djeca "prisilila" da naučim koristiti sve to kako bismo mogli kontaktirati. Mada zimi sam kod njih u Francuskoj, a ljeti dođem u svoju kuću u Sarajevo, na Ilidžu – priča Hadžić, koji korača ka desetoj deceniji života u punoj i psihičkoj i fizičkoj snazi.

Po struci je inženjer agronomije, te je pored zaposlenja u BiH, radio pet godina u Maroku, zatim još pet godina u Alžiru, te je kao ekspert Ujedinjenih nacija radio šest godina u pustinji u Libiji.

FOTO: MUHIDIN ŽIVOJEVIĆ

Hadžić: Danas su mi ramazani elhamdulillah, meni glad i žeđ ne predstavljaju problem

- U Libiji sam bio do aprila 1983. godine i onda me UN imenovao za direktora projekta u Mozambiku. Međutim, ja sam došao na odmor sa svojom suprugom u BiH dok se pripreme papiri za prelazak iz jedne države u drugu i nakon 10 dana provedenih u kući, mene su uhapsili 1983. godine u vezi sa slučajem "Alija Izetbegović i ostali". Držali su me četiri dana i četiri noći u zatvoru. Potom je u moju kuću došlo 11 osoba iz UDBA-e koji su pretresli svu kuću, i odnijeli tri vreće sa knjigama u vezi sa islamom, pisma moje djece, muzičke i druge kasete – priča Hadžić.

Kaže da su ga pitali da li poznaje Aliju Izetbegovića, na šta je on odgovorio da poznaje, da je on njegov školski kolega i da se povremeno viđaju.

Pohađao je Ejub šerijatsku gimnaziju, gdje je, kao dijete zemljoradnika bio u internatu osam godina i u to vrijeme postao član Mladih muslimana. Tada je, kaže, upoznao Aliju Izetbegovića.

- Pitali su me da li je on meni dao svoju knjigu "Islam između istoka i zapada". Ja sam rekao da nije, a ustvari Alija i njegova supruga Halida su mi došli na naselje u ovu kuću i donio mi je jedan bardak, pogaču i tu knjigu da je pročitam i dam svoje mišljenje. Knjigu sam nakon čitanja vratio njegovom sinu, tako da u vrijeme hapšenja ta knjiga nije bila kod mene, te sam mogao tvrditi da mi nije dao knjigu. Isljednik mi je došao sa izjavom i kazao da je Alija rekao da je meni dao knjigu. Ja sam rekao da to nije tačno i da mi ga dovedu da mu u lice kažem da to nije tako. Na kraju ipak nisam osuđen – priča Hadžić.

Bardak koji mu je poklonio rahmetli Alija Izetbegović

 

Nakon što su ga pustili iz zatvora, oduzeli su mu pasoš te je četiri godine bio na birou za zapošljavanje i onda otišao u starosnu penziju. Umjesto da ide na posao u Mozambik gdje bi primao plaću od 6.000 dolara, ostao je bez pasoša i prihoda. U tom periodu nije mogao čak ni otići sinu na svadbu u Pariz.

Sjeća se ramazana koje je provodio u zatvoru nakon što je u Zagrebu uhapšen 1949. godine kao student na četvrtoj godini. Tada ih je, kaže, 13 sjedilo na optuženičkoj klupi, četverica su osuđena na smrtnu kaznu, neko na pet, pa čak i dvadeset, a Ejub je dobio kaznu od sedam godina zatvora.

- I u zatvoru su Mladi muslimani postili. Dvije i po godine radili smo u rudniku. Mi smo radili zajedno sa grupom radnika iz sela Mramor. Oni su za svoj posao primali plaću, a nas su kada završimo smjenu čekali stražari i odvodili u logor. Ti radnici su isto postili i nismo znali koliko je sati, a Bećir Husika, jedan od radnika, radio je na jednom mjestu na brdu gdje je otvor za zračenje iz te jame i on je tu dežurao. Samo je on sa tog mjesta mogao vidjeti kada se upale kandilji u Kaknju. On bi, kada bi nastupilo vrijeme iftara, čekićem ili drugim metalnim predmetom udarao po cijevima koje dovode zrak u jamu i prvi koji čuje da on lupa, dalje bi nastavio sve dok do svih nas ne bi došao zvuk i obavijest da je vrijeme iftara – prisjeća se ovaj 94-godišnjak, dodajući da su iftarili ono što su rudari donosili od svojih kuća, "da ih Allah nagradi", kaže Ejub.

U zatvoru im nisu branili da poste, ali također nisu smjeli ustajati na sehur niti su imali hranu za iftar, već su umjesto da iftare čekali vrijeme večere i jeli kad i svi ostali, a za sehur su, ako bi imali novca, kupovali u zatvorskoj kantini putera i hljeba i to sakrivali u peškire umjesto u papir, iz kojih su ujutro, da ne bi šuškali i da ih ne bi čuli ostali, vadili svoje "sendviče".

- Sa šerijatskog stanovišta imao sam opravdanje da ne postim, međutim, hvala Bogu, to nas je držalo, ljubav prema Allahu. Danas su mi ramazani elhamdulillah, meni glad i žeđ ne predstavljaju problem, vidim i čitam Kur'an bez naočala, kada je lijepo izađem u baštu tek toliko da održim fizičku kondiciju – navodi.

Sjeća se Ejub i ramazana iz djetinjstva kada je kao dijete koje je odrastalo na selu sa drugovima išao na obližnje brdo da čekaju kada će pući top u Visokom.

- Odrastao sam u selu Gora kod Kaknja, imali smo lampe na gas, a za iftar smo sjedili za sinijom pored ognjišta. Nije bilo radija i rijetko je ko imao i sat, pa smo čekali da pukne top i onda trčali do kuće i vikali: "Pukao top" – prisjeća se sa osmjehom.

Bilo ih je devetero djece i svi su, kaže, postili iako su morali tokom ljeta raditi teške zemljoradničke poslove.

Ejub sada živi sam, a sin mu je, koji živi u Francuskoj, pred ramazan pripremio 70 kutijica hrane koju je stavio u zamrzivač, te tu hranu Ejub sebi podgrije pred iftar i napravi supu. A kaže da i sada vozi auto, te da sve što mu zatreba nabavi u obližnjim trgovinama.

- Mnogi nalaze izgovore da ne poste i meni je tih ljudi žao. Oni gube jako mnogo. Ne samo post već sve što ide uz islam, vjerovanje, praktikovanje, nadanje. Mi koji klanjamo svaki dan više puta učimo dovu: "Allahume rabena atina fidunija haseneten..." i molimo: "Daj mi Bože dobro na ovome svijetu i daj mi Bože dobro na onome svijetu". Mi stalno molimo Boga da nam da dobro i da budemo sretni i posljedica je da smo zadovoljni i sretni i u tom svemu nema poteškoća – ističe.

Sve vrijeme zatvora sistem je, kaže Hadžić, sve činio da ih slomi, da se odreknu praktikovanja i ispoljavanja vjere, iako nikome nisu smetali.

- Prijetili su da naše koščice nećemo iznijeti iz zatvora, mi smo uz vjeru i, međusobno se družeći, uspjeli. Ja sam sretan čovjek na kraju života jer nikada nisam gubio nadu i kada mi je bilo veoma teško. Mladima bih poručio da poredaju stvari po važnosti, da imaju povjerenje u sebe, da imaju plan i da ga slijede i realiziraju – zaključuje Hadžić.

Izvor:  Faktor

 

back to top