Fenomen pseudozuhda: Skromnost je malo trošiti, a ne malo zarađivati Featured

Fenomen pseudozuhda: Skromnost je malo trošiti, a ne malo zarađivati

Među nekim muslimanima današnjice se učestalo provlači određena misao o materijalnoj skromnosti kao idealu. Ona je često od strane onih koji se kao autoriteti obraćaju muslimanima pogrešno interpretirana, a od širih masa još gore shvaćena. Ta misao, uglavnom nenemjerno, pokušava predstaviti neimaštinu kao vrlinu i prirodno stanje. Taj pseudozuhd poručuje da je materijalna bijeda nešto potpuno prihvatljivo sve dok je čovjek predan ibadetu. U tom fantastičnom filmu koji žanrovski pripada romantičnoj komediji, musliman u patikama od deset maraka i kineskoj trenerci bio trebao biti nešto poput islamske verzije Mahatma Gandija. Fukara, a priznat i uticajan jer ide u džamiju i uči Kur'an. Taj imaginarni lik šalje poruku da samo miskin, kojem je raskošan obrok najveće veselje u životu, može dokučiti poentu i mudrost života na ovome svijetu. Njemu je zadovoljavanje materijalnim minimumom nešto čemu treba težiti, a ne nešto što se uzima kao nužno zlo s kojim se treba stoički nositi i što prije otkloniti.

Često se po vjerskim skupovima, hutbama, pisanom štivu i medijima zanosno poziva na skromnost, tješe siromašni, navode se i elaboriraju nedorečeni primjeri o siromaštvu iz života naših prethodnika koji su izvan historijsko-društvenog i socijalnog konteksta. Bez jasnog preciziranja da li se radilo o okolnostima ili namjernom stanju, ovi primjeri uvijek muslimane indirektno plaše bogatstvom i u njihovu svijest urezuju misao da je svako materijalno stanje prihvatljivo, koliko god loše bilo, te da nema potrebe za napretkom jer je dunjaluk svakako prolazan, a nafaka propisana. Slično se i iz Poslanikovog života biraju primjeri koji, kada ih analiziramo, uglavnom poručuju da je dotični bio uspješan u izgradnji jedne od najmoćnijih država u povijesti čovječanstva samo zato što je klanjao noćni namaz i spavao na hasuri. Zanemariti uslove života tadašnjeg društva i zanosno isticati takve primjere skromnosti u današnje vrijeme je pomalo groteskno i neodgovorno. Slično je i sa drugim predajama koje degradiraju imetak i uglavnom ga stavljaju u negativan kontekst. Ove poruke se rado i sa entuzijazmom propagiraju, dok one koje govore o afirmaciji bogatstva i materijalne neovisnosti su nekako usputne i stidljivo se spominju, sve u strahu da se ne bi pogriješilo i dovelo mase u iskušenje da misle da je dobro biti bogat. Uvijek se ušutkava primjerima gladnih i žednih muslimana, umjesto da se nekad navode i primjeri uspješnih i uticajnih.

Ovo je velika greška jer muslimane prije svega treba poticati da rade i budu imućni, a tek onda pozivati da im materijalni imetak ne udari u glavu. Ovdje očito imamo ogromnu neravnotežu u pristupu. Islam nam ne poručuje da ne smijemo biti bogati već da budemo oprezni u pogledu emotivnog vezivanja za svoj (ili tuđi) imetak. Ne možemo biti preventivno siromašni. Ali muslimanskom stanju uma koji je navikao na inferiornost, apatiju i samosažaljevanje nekako više odgovara ova uloga paćenika i jadnika koju je sam sebi dodijelio i kojoj, kao i svakoj drugoj devijaciji, pronađe vjersku opravdanost. Trebamo se zapitati koliko je u današnje vrijeme moguće živjeti na kruhu i vodi, a biti uspješan i uticajan. Moraju li svaka naša društvena akcija ili projekat biti financirani milostinjom, prosjačenjem i donacijama?! Zašto muslimani uvijek sami sebi određuju da budu posljednja rupa na svirali?! Mnogi projekti i ideje propadnu jer se svi koji učestvuju u njima „uzdaju u Allaha“, a niko u rad i dubinu džepova.

Nepromišljeno propagiranje ovakvih koncepta doprinosi ubijanju ekonomske ambicije kod muslimana, amnestiranju sirotinje, ovisnosti o drugima, a indirektno i nerada. Radi se o lažnom asketizmu koji nesvjesno zastupa tezu da se pasivnost i bezvoljnost za društvenim i ekonomskim aktivizmom može zamjeniti pojačanim ibadetom. Biti siromah zbog objektivnih okolnosti je Allahova odredba, ali biti siromah zbog vlastite letargije i pogrešnih ubjeđenja je tragedija. Dunjaluk Allahu ne znači ništa, ali znači ljudima jer im predstavlja sredstvo preko kojeg ostvaruju svoje ahiretske ciljeve i navoditi ljude na misao da su ta dva aksioma jedno te isto je akaidski kriminal. Nepotpuno pojašnjavanje ovih stavova ide u smjeru pravljenja od muslimana monaha koji smatraju da ibadet treba rješavati sve njihove probleme, a ne rad i suočavanje sa životom, muslimana otrgnutih od životnih zbivanja i nevoljnih da se uključuju u iste. Ova situacija neodoljivo podsjeća na onu basnu sa lisicom i kiselim grožđem.

Trebalo bi stoga razjasniti da su materijalno stanje čovjeka i njegov odnos prema istom dvije potpuno odvojene stvari, bez obzira da li je dotična osoba siromašna ili bogata. Lična borba protiv pohlepe je nešto što ne mora imati direktnu vezu sa bogatstvom i čuvati se iskušenja tako što nećete biti imućni je kao htjeti prolaz dalje, a ne igrati utakmicu. Upozoravajuća teza da čovjek što više ima, to više želi je nizak udarac svima onima koji marljivo rade, bogati su i pomažu drugima. Hadis koji kaže da bi čovjek koji ima jedno brdo zlata htio i drugo općenito je upozorenje na ljudsku slabost prema dunjaluku i ne može se tumačiti kao pokuda zdrave i umjerene težnje za imetkom i dobrim životom, niti koristiti kao aluzija da je svako ko ima brdo zlata loš vjernik.

Ovo nakaradno shvatanje bogatstva i latentni prezir prema materijalnom su danas veliki problem vjerske populacije jer djeluju kao mentalna kočnica. Vjerski narativ obiluje ovakvim pristupom. Ljudima treba češće pojašnjavati da islam ne brani nikome da lijepo i udobno živi ukoliko dotični izvršava sve svoje obaveze, a njegov imetak je stečen na dozvoljen način. Skromnost je malo trošiti, a ne malo zarađivati. Zato muslimani trebaju raditi, biti bogati i uvijek težiti ka boljem jer jedino tako će prestati živjeti na margini, biti društveni otirač i teret drugima. Jedino tako će prestati zgražavati se nad fotografijama ponižavanja muslimanske djece i kukati uz kahvicu o tužnim sudbinama muslimanskih naroda. Tada će vaš zekat biti veći, moći ćete pomoći zajednici, ljudi će vas više poštovati i imat ćete veći uticaj. Uzdići ćete islam i time će i vaša lična borba da se oduprete iskušenju imetka i da shvatite da je sve to prolazno nešto vrijediti i imati smisla, jer koja je poenta pričanja o skromnosti bez prebijene pare u džepu?! Zar to nije jednostavna računica i otkud onda ona hasura u cijeloj toj priči?!

Razvijajmo zato kulturu rada, poduzetnosti i odgovornosti. Prođimo se romantike jer koliko god neko pričao da vaša marka možda znači vama u smislu ahiretske nagrade, za zajednicu u praktičnom smislu ona ne znači gotovo ništa. Zbog svega ovoga bi i ljudi koji nam vaze trebali mnogo više pričati o ambicioznosti i poduzetnosti, a malo manje o defetističkom asketizmu koji na narod djeluje kao anastezija ili loš opijat.

Za Akos.ba piše: Nermin Spahić

 
back to top