Vladar Abesinije kao primjer za upoznavanje Poslanika

U hadisu koji govori o iseljenju ashaba Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., u Abesiniju nakon što su bili izloženi raznim iskušenjima i poteškoćama, spominje se ono što obuhvata misija Poslanika, s.a.v.s., kao što je lijepo ponašanje, briga o ljudskim pravima i dobročinstvo prema drugima. Ovo je sve ukratko spomenuo ashab Dža'fer b. Ebi Talib kada ga je vladar Abesinije (Nedžašija) u to vrijeme upitao o njegovoj vjeri i o onome u što on poziva. Rekao je:

   „Kakva je to vjera zbog koje ste napustili vaš narod, a niste prihvatili moju, a ni vjeru drugih naroda?“

   Dža'fer b. Ebi Talib, koji je s njim razgovarao, reče: „O vladaru, mi smo bili narod koji je bio u neznanju, obožavali smo kipove, jeli smo strvinu, činili smo razvrat, kidali smo rodbinske veze, činili zlo komšijama, jaki su uzimali od slabih i tako smo radili dok nam Allah nije poslao poslanika od nas, čije porijeklo znamo, i bili smo uvjereni u njegovu iskrenost, povjerljivost i čistoću. On nas je pozvao da obožavamo samo jednog Boga i da ostavimo ono što smo mi i naši očevi obožavali kao što je kamenje i kumiri. On nam je naredio da istinu govorimo, da obaveze ispunjavamo, da rodbinske veze održavamo, da komšijama dobročinstvo činimo, da se ustegnemo od zabranjenih stvari i prolijevanja krvi, zabranio nam je razvrat, lažno svjedočenje, jedenje imetka siročadi, potvaranja čestitih žena, a naredio nam je da obožavamo samo Allaha i da Mu ne pripisujemo sudruga, i naredio nam je namaz, zekat i post.“

Tako mu je naveo neke od stvari vezanih za islam, a zatim je rekao: „Pa smo mu povjerovali i slijedili ono u što je pozivao. Obožavali smo samo jednog Boga i nismo mu pripisivali sudruga, smatrali smo zabranjenim ono što nam je zabranio, a dozvoljenim ono što nam je dozvolio, pa nam je naš narod postao neprijatelj i tlačio nas je, odvraćao nas je od naše vjere kako bismo se vratili obožavanju kipova, a ostavili obožavanje Allaha, nagovarao nas je da smatramo dozvoljenim one ružne stvari koje smo i prije smatrali dozvoljenim. Pa kada su nas nadvladali, tlačili i otežavali nam, te se postavili između nas i naše vjere krenuli smo u tvoju zemlju, tebe smo izabrali pored svih ostalih, željeli smo da budemo u tvojoj blizini i nadali smo se da nam kod tebe, o vladaru, neće biti nepravda učinjena.“

Vladar mu je tad kazao: „Da li kod sebe posjeduješ nešto od onoga sa čim je došao Poslanik?“ , a Dža'fer mu je odgovorio da posjeduje, nakon čega mu je Nedžašija kazao: „Pročitaj mi to.“

Dža'fer mu je tada proučio početak sure Merjem, a Nedžašija je plakao sve dok mu brada nije postala vlažna od suza. Plakali su i njegovi biskupi kada su čuli učenje sve dok im knjige nisu postale vlažne.

Zatim je Nedžašija (obraćajući se muslimanima i mušricima koji su došli kod vladara da silom vrati muslimane nazad u Mekku) rekao: „Tako mi Allaha, ovo što sam čuo, a i ono što je objavljeno Musau, alejhisselam, ja sa istog izvora. Idite, ja vam ih nikada neću predati.“

Za Akos.ba priredila: Neira P.                                             

 

Read more...

Poslanikove priče: Najtežu bol čovjek osjeti onda kada njegova rodbina, rođaci i prijatelji postanu njegovi neprijatelji

Pripremio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

 

Jedna od najvećih blagodati koju čovjek može imati na dunjaluku jeste čestita supruga koja ga bodri i pomaže na putu istine, olakšava mu dunjalučke tegobe i nevolje i odagnava mu brigu i tugu. Ukoliko je situacija drugačija, onda čovjekov život na dunjaluku postaje jako težak i sumoran. Žena koja je bila istinska blagodat i radost svome mužu bila je Aiša, r.a. Ova plemenita žena jednog je dana sjedila pored svoga muža, Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i upitala ga: ”Sigurno je bitka na Uhudu bila veliko iskušenje za tebe i za sve muslimane, jer su u toj bitki poginuli tvoji odabrani ashabi i tvoj amidža Hamza, ali ima li nešto osim toga, što ti je teško palo u toj bitki?” Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: ”Ima, Aiša, to je nepoštivanje i neizvršavanje moje naredbe od strane strijelaca koji su napustili svoj položaj na brdu i pobjedu pretvorili u poraz i povratli samopouzdanje Ebu Sufjanu, koji je nakon bitke, tada kao vođa mušrika, iz sveg grla povikao: ‘Uzvišen je Hubel, Uzvišen je Hubel! Mi imamo Uzata, a vi nemate!”’ ”A šta je bio tvoj odgovor njemu?”, upitala je Aiša, r.a. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Naredio sam Omeru, r.a., da uzvrati na Ebu Sufjanove riječi i da im kaže: ‘Allah je veći i uzvišeniji! Allah je naš zaštitnik, a vi zaštitnika nemate!”’ Nakon toga Aiša je ponovo upitala: ”Allahov Poslaniče, reci mi je li u tvom životu bilo težih trenutaka od trenutka poraza na Uhudu?” Odgovorio je: ”Da Aiša, najtežu bol i najveću tugu čovjek osjeti i doživi onda kada njegova rodbina, rođaci i prijatelji, od kojih se nada da mu budu najveća podrška i pomoć, postanu njegovi neprijatelji koji ga vrijeđaju, napadaju i druge ljude nagovaraju da to isto čine.” ”Jesu li oni zaista tako postupali prema tebi?” ponovo je upitala Aiša, r.a. ”Da”, odgovorio je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, i nastavio: ”Nikada neću zaboraviti šta su mi moji rođaci učinili na Akabi prije nego sam se sreo sa ensarijama iz Medine.

Ja sam poslat kao milost svjetovima, a ne kao osvetnik

Ja sam ljude na lijep način pozivao, a neki od njih ugonili su me u laž, drugi su na početku slušali, a onda su se oholo okretali kao da ništa ne čuju, treći postavljali uvjete i tražili udio u pobjedi ako pobijedim. I dok sam tako išao od skupine do skupine mušrika, za mnom su išli moj amidža Ebu Leheb i drugi rođaci govoreći: ‘Ne slušajte ga, on rastavlja oca od sina, brata od brata, on je luđak, sihirbaz i pjesnik.’ Međutim, gore od svega toga bilo mi je kada sam pozivao u islam svoje rođake u Taifu. Njihovo odbijanje bilo je žestoko i bolno. Neki od njih govorili su mi pred okupljenim narodom: ‘Ti si luđak, ako je istina da te je Allah poslao kao poslanika, mi ćemo ovoga trenutka otići i poderati pokrivač na Kabi.’ Drugi su se ismijavali i govorili: ‘Zar Allah nije imao nikoga drugoga da pošalje kao poslanika osim tebe?!”’ ”Pa, šta si ti uradio i kako si reagirao na te uvrede?”, upitala je Aiša, r.a. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: ”Tako mi Allaha, ti ljudi su upropastili sami sebe i svoje porodice! Ja sam ih molio da o mom dolasku u Taif i svom ružnom postupku prema meni ne kazuju Kurejšijama, jer će me oni još više napadati i ismijavati, ali nisu poslušali. I ne samo to, oni su nagovorili djecu i maloumne ljude da me napadnu i da na mene bacaju kamenje. Bježeći ispred njih skrasio sam se u bostanu koji je pripadao mušričkim vođama, Utbetu i Šejbi ibn Rebi'i, i umoran, izranjavan njihovim kamenjem i skrhan od bola i tuge, uputio sam dovu Allahu: ‘Allahu moj, Tebi se obraćam zbog slabosti snage svoje, zbog nemoći u djelovanju i zbog slabog utjecaja među ljudima. O Ti Najmilostiviji! Ti si Gospodar nemoćnih, Ti si moj Gospodar! Kome me prepuštaš?! Nekome ko je daleko i ko me dočekuje namrštena lica?! Ili, pak, neprijatelju koji je blizu, ali si mu Ti dao vlast da odlučuje o meni….. Allahu moj, ako Ti nisi srdit, onda je ne marim za sve ove patnje, Tvoja milost mi je draža.’ I dok sam se ranjen i umoran vraćao u Mekku, vidio sam da me neprestano prati jedan oblak, te sam pogledao prema nebu i ugledao sam meleka Džibrila koji mi se obratio ovim riječima: ‘Muhammede, Allah je čuo šta ti je tvoj narod rekao i zato ti On šalje Meleka brda da mu narediš što želiš i on će izvršiti tvoju naredbu.’ Zatim me je pozvao Melek brda i rekao: ‘O Muhammede, Allah me je poslao da uradim sa tvojim narodom ono što ti želiš, ako hoćeš, ja ću ova dva brda srušiti na njih.”’ Tada je Aiša, r.a., upitala: ”Allahov Poslaniče, zašto to nisi prihvatio i riješio se onih koji su te proganjali i ismijavali?” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: ”Aiša, ja sam poslat kao milost svjetovima, a nisam poslat da se svetim ljudima. Kakva je dobrota kod mene ako bih postupao isto kao oni koji mi se suprotstavljaju i koji me napadaju?! Umjesto toga, ja želim da ih i dalje pozivam i nadam se da će Allah iz njihovih kičmi izvesti potomstvo koje će samo Allaha obožavati.” Zatim joj je ispričao priču o jednom Allahovom poslaniku kojeg je njegov narod ezijetio, mučio i udarao, a on je brišući krv sa svoga lica samo govorio: ”Gospodaru moj, oprosti mom narodu, zaista oni ne znaju šta čine!” (Muttefekun alejhi)

Read more...

Nepobitni dokazi da je Muhammed Božiji poslanik

Njegov dolazak nagovijestile su prethodne knjige

Jevreji su očekivali dolazak poslanika i do u detalje su, iz svojih svetih spisa, znali kako će izgledati, međutim, kada se pojavio među arapima, odbili su da ga slijede zbog mržnje i zavisti, zato što nije od njih. Poslanikova supruga Safija, Allah bio zadovoljan njom, čiji je otac bio ugledni medinski Jevrej, pripovijeda da su nakon što je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, došao nadomak Medine i odsjeo u Kubau, njen otac Hujjej b. Ahtab i njegov brat Ebu Jasir b. Ahtab, u ranu zoru otišli da vide Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i da s njime porazgovaraju. Nakon što su se u sumrak vratili od njega, izgledali su jadno, bijedno i sumorno, a na Safiju koju su jako voljeli, uopšte nisu obratili pažnju, što je suprotno njihovom običaju. Tada je čula svog amidžu Ebu Jasira kako pita njenog oca: “Je li to on?” Hujjej odgovori: “Jeste, tako mi Boga!” Ebu Jasir priupita: “U potpunosti si ga prepoznao po osobinama i opisu?” “Da”, reče Hujjej. “Kako ćeš postupiti prema njemu?”, opet upita Ebu Jasir. “Tako mi Boga, biću mu neprijatelj dok god budem živ!” odgovori Hujjej.

Nadnaravni znakovi (mudžize)

Mnogi islamski učenjaci napisali su djela koja tematski tretiraju znakove i nadnaravna djela, mudžize, Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Ukupni broj nadnaravnih djela koja se spominju u knjigama nadmašaju brojku od hiljadu, poput povećanja hrane, liječenja bolesnih, jecanja panja i dr. Svakako najveća mudžiza (čudo) je Kuran. Nema nikakve sumnje da su svi ti znakovi i nadnaravna djela neporecivi dokazi o istinitosti misije i vjerovjesništva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, s obzirom da nadnaravno i nadljudsko djelo, koje se u svojoj osnovi suprotstavlja uobičajenim okolnostima, ne može učiniti obično stvorenje. Takva djela dolaze isključivo od  Uzvišenog Stvoritelja! Uzvišeni Allah ne daje natprirodna djela onima koji lažno tvrde da su Božiji poslaniici, već tim djelima isključivo pomaže Svoje poslanike kako bi dokazali istinitost svoje misije, kao kada je promijenio stanje vatre koja je postala hladna i spasonosna za Ibrahima, zatim, kada je Musaov štap promijenio u zmiju, oživio mrtve Isau, neka je na sve njih Allahov mir, te brojna druga natprirodna djela.

Štaviše, onima koji se lažno predstavljaju kao Božiji poslanici dobijaju znakove koji ukazuju na njihovu laž, jer pravda Uzvišenog Allaha iziskuje nemogućnost da se neko Njemu pripiše kao poslanik i da uz to čini natprirodna djela bez očitih dokaza da je lažov, zato što bi to odvelo ljude u zabludu i bilo bi ljudima nemoguće razlikovati pravog od lažnog poslanika. Na kraju, ako Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, nije bio Božiji poslanik već varalica, zašto da je Uzvišeni Bog pomogao i podario mu pobjedu? Zašto je uzdizao njega i njegove riječi? Zašto se odazivao na njegove molbe?  Zašto ga je pomogao u borbi protiv njegovih neprijatelja? Zašto ga je štitio od svih nedaća koje su mu bile spremane i zašto, kada bi Ga nešto zamolio, On bi mu to udovoljavao?

Poslanikovo izvještavanje o onome što je bilo nepoznato

U dokaze o istinosti Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, ubraja se i njegovo izvještavanje o onome što će se dogoditi u budućnosti. Mnoge ashabe obradovao je Džennetom, pa su umrli sa pravim vjerovanjem, imanom. Za neke ljude kazao je da će biti stanovnici Vatre, pa su oni umrli kao nevjernici. Također, obavijestio je o mnogim malim predznacima Sudnjeg dana koji su se obistinili. Sva navedena izvješća o budućnosti obistinila su se nakon njegove smrti, a to se nije moglo znati bez objave. Takvih primjera je mnogo te ćemo spomenuti samo neke.

O prestanku hilafeta, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Hilafet će nakon mene trajati 30 godina, zatim će postati kraljevstvo.” (hadis bilježe Ebu Davud, Ahmed, El-Hakim) Upravo tako se i desilo. Halife su vladali 30 godina (Ebu Bekr 2 godine i 3 mjeseca, Omer 10 godina i 6 mjeseci, Osman 12 godina, Aliija 4 godine i 9 mjeseci i Hasan, sin Alije 6 mjeseci) a potom je nastupilo nasljedno kraljevstvo. Kako je Muhammed mogao znati koliko će koji od vladara da dugo živi i vlada nakon njegove smrti, pa da kaže 30 godina?

Prilikom Hidžre (preseljenja iz Mekke u Medinu) kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio proganjan od strane Kurejšija, i sa njim je bio samo Ebu Bekr, Allah bio zadovoljan njim, svi oni su ga pomno tražili kako bi ga ubili i tako osvojili vrijednu nagradu, a jedan od njih bio je Suraka. U takvoj situaciji on je kazao Suraki: “Šta misliš o tome da obučeš narukvice Kisre (persijskog vladara)? Tako se i obistinilo, on ih je obukao u vrijeme vođe pravovjernih Omera ibn El-Hattaba, radijallahu anhu, nakon što su muslimani osvojili Persiju, a što je, također, prethodno nagovijestio Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Deset Heraklijevih pitanja

Običaj Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, je bio da šalje pisma vladarima, pozivajući ih u vjerovanje u jednog Boga i Sudnji dan, te da je on posljednji poslanik kojeg je Allah Uzvišeni poslao. Jedan od takvih vladara kojima je poslao pismo jeste i Herakle, vladar Vizantije. Kada mu je stiglo pismo, želio je da sazna da li je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, iskren pa je koristio metod u kojem je postavio neka pitanja iz kojih je spoznao istinitost Vjerovjesnika i njegovog poslanstva. Nakon što je Herakle ispitao Ebu Sufjana, koji je tada bio jedan od najvećih neprijatelja islama i muslimana, rekao mu je:

  1. Pitao sam te za njegovo porijeklo, a ti si rekao da je on među vama uglednog porijekla. To je slučaj svih poslanika, oni se pojavljuju između uglednika svog naroda;
  2. Dalje sam te pitao da li je neko od njegovih predaka bio vladar, a ti si izjavio da nije, a da jeste – kažem – neko od njegovih bio vladar, rekao bih da je on čovjek koji traži vlast predaka;
  3. Pitao sam te o njegovim sljedbenicama, da li ga slijede ljudi od položaja ili siromašni, pa si rekao da ga slijede siromašni; a oni su bili sljedbenici svih poslanika;
  4. Pitao sam jeste li ga sumnjičili za laž prije nego što je počeo govoriti ono što sada govori, a ti si odgovorio: “Ne”, pa držim zasigurno kada nije lagao na narod, kako bi sada lagao na Boga;
  5. Pitao sam te da li neko od njegovih sljedbenika napusti njegovu vjeru iz mržnje prema njoj nakon što ju je primio, pa si odgovorio da ne napušta. Tako je vjerovanje kada se njegova ljupkost ulije i ovlada u ljudskim srcima;
  6. Pitao sam još da li se njegov broj povećava ili umanjuje, a ti si rekao da se povećava. Takav je slučaj sa vjerom dok se ne upotpuni;
  7. Pitao sam te da li ratujete sa njim pa si potvrdio da ratujete, da je ishod promjenjiv, pa nekad vi pobijedite, a nekad on. Takvi su poslanici, budu iskušavani, ali na kraju pobijede;
  8. Pitao sam te da li krši zadanu riječ, a ti si odgovorio da ne krši. Takvi su poslanici, oni ne krše datu riječ;
  9. Pitao sam te da li je takvo što rekao neko prije njega, pa si rekao da nije; kažem: da je prije njega nego to već rekao, pomislio bih da čovjek slijedi govor koji je rečen prije njega.
  • Zatim je Herakle upitao: “A šta vam naređuje?” – Naređuje nam namaz, zekat, održavanje rodbinskih veza i čednost”, odgovori Ebu Sufjan.

Herakle reče: “Ako je istina ono što kažeš o njemu, on je zaista vjerovjesnik. Znao sam da će se pojaviti, ali nisam mislio da će biti jedan od vas. Da znam da ću moći do njega doći, volio bih se s njim susresti. Da sam uz njega, noge bih mu prao. On će uskoro zavladati ovim tlom pod mojim nogama.” (Predaju bilježe Buharija, br. 4188. i Muslim, br. 3322)

Savršenost Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, morala

Među najjasnije dokaze o istinitosti Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, poslanstva, neizostavno ubrajamo njegove visoke moralne osobine, njegov savršeni karakter, dobroćudnost i prirodnost. On je bio najljepšeg morala i ponašanja. I prije nego mu je objavljen Kur’an, Uzvišeni Allah ga je sačuvao od svih paganskih običaja i svih mahana podarivši mu najljepše ponašanje, te ga je njegov narod prozvao nadimkom El-Emin (pouzdani, povjerljivi) i Es-Sadik (istinoljubivi), zbog toga što su kod njega uvidjeli povjerljivost, iskren govor i čistoću. Uživao je veliki ugled u svom narodu. Kada bi se ljudi u nečemu razišli, došli bi njemu da im presudi. 

Skromnost i lijepo vladanje bili su njegova praksa. Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je sam obavljao mnoge kućne poslove, muzao bi ovce, popravljao obuću, krpio odjeću i jeo zajedno sa svojim slugom. On je lično odlazio na pijacu i kupovao što mu treba i nije ga bilo stid  da u ruci nosi posudu. Rukovao se sa bogatim i sa siromašnim. Prvi je selam (pozdrav mira) nazivao koga god da je sreo, svejedno radilo se o mlađem ili starijem. Kada god bi ga neko pozvao, odazivao se na poziv i nikada nije omalovažavao hranu na koju bi bio pozvan. Bio je lijepe naravi, prijatan u društvu, vedrog lica, strog, ali odmjeren, skroman, i nije dozvoljavao da se ponizi, darežljiv, ali ne i rasipan. Bio je osjećajan i nježan. Nije zabilježeno da se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ikada ikome osvetio zbog uvrede ili nepravde koja je nanesena lično njemu. Također, nije zabilježeno da je ikada udario slugu ili ženu. 

Zejd b. Sa’neh, jedan od jevrejskih rabina koji je želio da se uvjeri u iskrenost Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, izložio ga je ispitu. Abdullah b. Selam, radijallahu anhu, je kazao: “Kada  je Allah htio da uputi Zejda b. Sa’neh na pravi put, on je kazao: Sve znakove koji ukazuju na vjerovjesništvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, sam vidio na njegovom licu kada sam ga pogledao, osim dva koja nisam imao priliku da spoznam, a to su da je njegova blagost iznad njegove srdžbe i da iskazana srdžba prema njemu samo povećava njegovu blagost.”

Zato je jedne prilike pozajmio novac Allahovom poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, koji je bio potreban za pomoć jednom plemenu kojeg je pogodila suša. Međutim, prije isteka roka za vraćanje duga, otišao je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i povukao ga za krajeve njegove odjeće, tako da mu je ogrtač spao sa plećke, a onda grubo i neotesano povikao: “Vi, potomci Abdulmuttalibovi, odugovlačite sa vraćanjem duga!” Vidjevši kako je postupio prema Allahovom poslaniku, Omer, radijallahu anhu, žestoko se naljuti te poče galamiti i vikati na ovog čovjeka. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na sve to samo se nasmiješi i reče mu: “Bolje bi bilo da si prema meni i ovom (rabinu) drugačije postupio. Meni si trebao reći da na najljepši način vratim dug, a njemu da na najljepši način traži povrat duga.” Zatim reče: “A što se tiče Zejda (rabina), ostalo je još tri dana do isteka roka za vraćanje duga.” Potom je naredio Omeru da Zejdu vrati cjelokupan iznos duga i da mu na to, kao vid nadoknade za pretrpljeni strah (od Omera), još doda dvadeset mjerica datula. Nakon ovog događaja, rabin Zejd b. Sa’neh je primio islam, jer se uvjerio da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, uistinu poslanik.”

Zaštita od svih spletki koje su mu kovane

Prenosi se da je Aiša, radijallahu anha, kazala: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, imao je svoje ljude koji su ga štitili sve dok nije objavljen ajet: “… a Allah će te od ljudi štititi.” Nakon njega izvirio je iz šatora i povikao im: “O ljudi, idite jer me je Allah stavio pod Svoju zaštititu.” (Et-Tirmizi) Da li bi ovako nešto učinio neki lažac? Po koju cijenu bi neki lažac otpustio svoje tjelohranitelje, tvrdeći da će ga Allah zaštititi, a da, pritom, duboko u sebi zna da je to laž?! U to vrijeme su ga Arapi već prethodno pokušali likvidirati i vrebali su ga u svojim zasjedama. Zar mislite da se ne bi plašio atentata?! Ovakvo što mogla je učiniti isključivo istinoljubiva osoba, osoba kojoj je pruženo sigurno i pouzdano utočište. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao je pouzdanje u Boga koji ga je poslao, da će ga štititi od svih opasnosti, kako bi u potpunosti mogao dostaviti Božiju vjeru.

Iz knjige: Poziv istine
Irfan Hajrudin Klica, prof.

 

Read more...
Subscribe to this RSS feed