Poučne priče

POUČNA PRIČA: ČOVJEK KOJI JE UMRO U DŽENNETU

Bejheki prenosi u Šu’ab el-Imanu da je Ebu Sa’id el-Hudri, r.a., ispričao: „Poslanik, s.a.v.s., je predvodio dženazu i kada su prolazili pored jednog mezara upitao je: Čiji je ovo mezar? Ashabi mu odgovoriše: To je mezar tog i tog iz Abesinije (Etiopija).

Nakon toga, Poslanik, s.a.v.s., reče: La illahe illaAllah, prešao je iz Allahovog neba i zemlje u Njegovu zemlju iz koje je stvoren. (El-Albani je ovaj hadis ocijenio hasenom u Es-Silsilah es-Sahih)

Imam ‘Abdurrezzak, Allah mu se smilovao, prenosi u svom el-Musnaafu da je Ibn Abbas, Allah bio s njim zadovoljan, rekao: „Svaka osoba će biti ukopana u zemlji od koje je stvorena“.

Elementi  Zemlje od koje te stvoreni su isti oni elementi Zemlje u koju ste se vratili.

Dopustite mi da vam ispričam priču o Alžircu pod imenom Buhari koji je umro u  džennetskoj bašči.

Da bi se došlo do Svete Revde- Džennetske bašče, koja se prostire između drevne, iako još uvijek djelimično postojeće kuće poslanika Muhammeda, s.a.v.s., i njegovog minbera, potrebno je puno upornosti, strpljenja i šansi. Hiljade osoba čeka u redu kako bi dobilo priliku da klanja u blagoslovljenoj Revdi. Svi s dobrim razlogom.

Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: Prostor između moje kuće i moje minbere je jedna od džennetskih bašči a moja minbera je u mom havdu. (Buhari, 1196, Muslim 1391)

Većina onih koji dođu do Revde žele klanjati dva rekata namaza, a neki namjeravaju da to urade, prema historijskim dokazama na konkretnim mjestima i kod određenog stuba.

Jezid ibn Ebi’ Ubejd kaže: Dolazio sam sa Seleme ibn el-Akva’om i mi bismo klanjali pored stupa pored mushafa (op. prev. Stub Mushafa je nazvan tim imenom zato što je pored njega stajao sanduk sa Mushafom koji je prepisan u vrijeme Osmana, r.a.) tj. u Revdi. Rekao sam: O Ebu Muslime,  vidim da voliš da klanjaš pored ovog stupa! On mi reče: Vidio sam da je Poslanik, s.a.v.s., volio klanjati ovdje. (Buhari, 502; Muslim, 509)

Mogućnost da se klanja u Revdi na petak je još manja, budući da je najbolji dan, privlači veliki broj mještana kao i iz okolnih gradova, da ne spominjemo neprestani protok stranaca koji posjećuju Medinu, odazivajući se tako na poziv koji se proteže od Poslanika, s.a.v.s.

On, s.a.v.s., nam je rekao: Sedla se ne pritežu (tj. ne kreće se na put) osim radi (posjete) tri džamije: Mesdžidul-harama, Mesdžidul-Aksaa i radi moje džamije. (Buhari, 1189; Muslim, 1397)

Svi hrle do Voljenog! Svako, domaći i stranci, traže olakšanje na sedždi u blizini gdje je Mustafa, s.a.v.s., živio svoje slavno poslanstvo.

On, s.a.v.s.,je rekao: Namaz u mojoj džamiji bolji je od hiljadu namaza koji se obave u drugim džamijama, osim Mesdžidul-harama.  (Buhari, 1190; Muslim, 1394)

1000 namaza. 1000 džuma- namaza. 1000!

U dva sata ujutro ja sam počašćen da budem u Medini, da dođem do Bab Džibrila (vrata meleka Džibrila) i klanjam dva rekata čim uočim slobodan prostor gdje nikog neću uznemiravati. Iako su neki zaboravili, svetost Medine je osnovna.

Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: Medina je harem (sveta), pa ko počini u njoj zlo ili pruži zaštitu zločincu, prokletstvo Allaha, meleka i cijelog čovječanstva je nad njim. Allah neće primiti od njega bilo kakvo obavezno ili dobrovoljno djelo od njega na Sudnjem danu. (Buhari, 1867; Musliim, 1370.)

Onda krenem prema Revdi od pozadi krećući se naprijed najbolje što mogu, bez da se očešem o nečija ramena ili da prođem ispred nekoga ko klanja. Iako je gotovo četiri sata prije sabah namaza, mesdžid je prilično pun. U ovo doba noći, Revda nije obično podijeljena kao što je to tokom ostatka dana. Ukoliko dođete ovako rano moguće je pronaći mjesto uz minimalno ometanje drugih.

Volim da klanjam pored stupa Aiše, r.a.

Aiša, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.vs., rekao: U džamiji, prema ovom stubu ima jedno mjesto, kada bi ljudi znali za njega, izvlačili bi žrijeb da klanjaju na njemu. Kod Aiše je tada bila grupa potomaka ashaba i muhadžira, pa rekoše: Majko vjernika, gdje je to mjesto? Ona ih je ignorisala, te su oni ostali još malo vremena, pa izašli, a ostao je Abdullah b. Zubejr, te oni rekoše: Ona će njemu kazati na kojem je mjestu, pa ostanite u džamiji i gledajte gdje će on klanjati. On je nakon nekog vremena izašao i klanjao iza stuba prema kome je klanjao njegov sin Amir b. Abdullah b. Zubejr. To je stub koji se zove stub kar’a.

Potrebno je sat vremena koji izgleda znatno duže da bih konačno stigao do Revde i mog omiljenog mjesta.

Klanjam i dopuštam drugima da klanjaju i smjenjujemo se, ali ja ostajem na svom omiljenom mjestu. Nakon sabaha, Revda je puna onih koji su unutra već sat vremena, sve do izlaska Sunca.

Nakon sabaha,  veliki broj njih u Revdi otkrije da ne mogu klanjati dok Sunce u potpunosti se ne izađe. Neki izaberu da izađu, a Revda postaje milija.

Oko 10 minuta nakon sabah-namaza, srednjovječni čovjek, obučen u tradicionalnu alžirsku/marokansku odjeću kolabirao je u gužvi ljudi koji su nastojali poselamiti Poslanika, s.a.v.s., kod Zlatnh vrata. Odluka je donešena da je najbolje mjesto da se oporavi u sada mirnoj Revdi.

Kada su ga unijeli, svi smo pretpostavili da će ostati nekoliko minuta prije nego što se hitna pomoć pobrine za njega. Njegov mlađi brat je izgledao nervozno. Otišao sam i sjeo pored njega. Nasmiješio sam se rekao: „InšaAllah, sve će biti u redu“. Rekao mi je da se njegov brat zove Buhari.

On je čovjek za koga biste po vanjskom izgledu, greškom, pretpostavili da je nevažan, zbog odsustva svake svjetovne oznake i kraljevskih povlastica.

Prišao sam mu i pitao službenike da mi dozvole da se pobrinem za njega. Masirao sam mu grudi kako bih vidio da li ima ikakve reakcije, kada sam primijetio da mu srce ne kuca niti da diše. Iskoristio sam telefonsko svijetlo kako bih vidio da li su mu zjenice proširene.  Doktor iz Maroka, koji je također bio u Revdi i koji je odsjeo u mom hotelu, došao je da pomogne. Pružali smo osnovnu zdravstvenu njegu pokušavajući da oživimo Buharija. Pokušavali smo oko deset minuta.

Bilo je tiho. Neobjašnjivo, mirno. Zvuk hiljade prigušenih dova. Svi smo prepoznali vrline, inšAllah, Buharija. Oni izvan Revde gledali su u njega nadajući se sličnom kraju, kao što smo svi mi unutra dovili jedni za druge. Iskreno, bilo je to kao kad voda izlijeva iz plovila. Njegova duša je bila svijetla, jednostavna i tečna.

Sati koje su drugi proveli čekajući da dođu u Revdu bili su zaobiđeni.

Prolaženje kroz gužvu kako bi se pronašlo mjesto je zaobiđeno.

Čovjek koji je doputovao iz Alžira, nije mogao naći prostor u er-Revdi i klanjao izvan na mermeru, kako mi je to njegov brat rekao, je unešen unutra od strane službenih stražara.

Čovjek kojeg bi većina nas smatrala običnim hodočasnikom, bio je počasni gost Allaha, inšAllah.

Čovjek koji je čitav svoj život proveo daleko i koji je bio u posjeti Medini po prvi put je spušten, kako bi ispustio svoj posljednji udisaj, na ne više od 10 metara od odmorišta Poslanika Muhammeda, s.a.v.s.

Malo prije 7 sati ujutro, na mubarek dan džume, Buhari je udahnuo posljednji put, dok je ležao u Revdi Resullalaha, s.a.v.s.

Zatvorio sam njegove oči i dovio za njega, iako sam u svom srcu želio da je ova mubarek duša mogla doviti za mene prije nego što je otišao sa ovog svijeta.

Buhari, rahimehullah, je kasnije toga dana, nakon džuma-namaza, pokopan u el- Baki’ mezarju koje se nalazi u blizini Poslanikovog mesdžida.

Buhari je napravljen od Medine i u Medinu je vraćen.

Allahu moj, dozvoli mi da susretnem Buharija, Alžirca, u Džennetul Firdevsu, Allahume Amin.

 

DJEVOJKA KOJU SU MNOGI POŽELJELI

 

Prenosi se da je jedan mladić rekao svome ocu da je vidio jednu djevojku koju želi oženiti jer ga je očarala njena ljepota i zavele su ga njene lijepe oči. Otac je osjetio radost i rekao svome sinu da ga odvede do djevojke da je isprosi za njega. Kada su otišli kod djevojke i kada ju je otac vidio, zadivila ga je njena ljepota, pa je rekao svome sinu: “Slušaj, sine, ova djevojka nije za tebe, nisi ti na njenom stepenu, njoj treba neko ko ima životnog iskustva – neko kao naprimjer ja!” Sin, sav zaprepašten zbog riječi svoga oca, reče mu: “Ne, ne! Ja ću je oženiti, a ne ti!” Posvađali su se njih dvojica, pa odlučiše otići do policijske stanice da im oni presude i iznađu rješenje.

 

Kada su policijskom službeniku ispričali svoju priču, on njima reče da mu dovedu djevojku da bi nju pitali koga od njih dvojice ona želi za muža. Djevojka je došla i kada ju je policajac vidio, zadivili su ga njena ljepota i šarm te reče njima dvojici: “Ona ne priliči vama! Ona priliči nekome ko je ugledan u društvu, nekome kao naprimjer JA!”

Tako su se sve trojica posvađali, pa odlučiše otići do ministra da im on presudi. Kada je ministar vidio djevojku, rekao je: “Ovu djevojku može oženiti samo ministar poput mene!” Ponovo su se svi posvađali, ali rješenja nije bilo ni na vidiku sve dok za taj slučaj nije saznao predsjednik države. Kada su došli pred njega, on reče: “Ja ću vam riješiti problem, dovedite mi djevojku! Kada je predsjednik vidio djevojku, reče: “Ovu djevojku može oženiti samo predsjednik poput mene!” I tako su se svi počeli raspravljati…

Utom djevojka ustade i reče: “Ja imam rješenje! Ja ću potrčati, a vi krenite za mnom, pa ko me prvi stigne i uhvati, njegova sam i on će me oženiti.” I zaista, djevojka je potrčala, a za njom mladić, otac, policajac, ministar i predsjednik. I dok su trčali za njom, iznenada sve peterica upadoše u jednu duboku rupu. Djevojka priđe otvoru i, pogledavši na njih odozgo, upita ih: “Znate li vi ko sam ja? Ja sam DUNJALUK! Ja sam ONA za kojom trče i natječu se svi ljudi, zapostavljajući svoju vjeru, sve dok ne upadnu u KABUR, a ne uspiju da me dobiju!”

num.com

Dobro ti se uvijek vraća

Priča se kako je neka žena praveći hljeb za svoje ukućane jednog dana odlučila da osim hljeba napravi i pogačicu i nahrani gladnog prolaznika. Stavila ju je na prozor kako bi je putnik-namjernik ugledao i uzeo. I zaista nije mnogo prošlo, a pored kuće prođe neki pogrbljeni čovjek, uze pogačicu i ode. I od tog dana žena je svaki put iznosila pogačicu na prozor, a kasnije bi taj isti čovjek prolazio pored kuće, uzimao pogaču i umjesto da se zahvali ženi koja mu je udjeljivala milostinju on bi samo progunđao:- „Zlo koje pružaš drugome ostaje s tobom, a dobro će ti se uvijek vratiti!“ I tako iz dana u dan. Žena je nastavila sa svojom milostinjom, al svaki put kada bi se ponadala da bi joj siromah mogao zahvaliti čula bi isto gunđanje i istu zagonetnu rečenicu. Zbog toga joj bi neugodno i poče sumnjati u siromahove namjere. Dugo je razmišljala kako da se riješi pogrbljenog siromaha i napokon se dosjeti da u brašno stavi malo otrova i od njega napravi pogaču. Tako i bi. Poče žena mijesiti tijesto, i dodade malo otrova, ispeče pogaču krenu prema prozoru, da je kao i uvijek ostavi na njeno mjesto. U posljednjem trenutku žena se vrci, ruka joj zadrhta, pa prouči -Euzu billlahi min kulli šejtanin ve šerrihi (Utječem se Allahu od svakog šejtana i njegove spletke), jadna ja, šta sam to htjela učiniti!!! Drhtavim rukama uze pogaču i baci je u rasplamcanu vatru, pa zamijesi novo tijesto, ispeče novu pogaču i stavi je na uobičajno mjesto. Nije prošlo puno vremena kad će ti pogrbljeni siromah po običaju proći pored prozora uzeti svoju pogaču i ponovo izgovoriti:-Zlo koje pružaš drugom ostaje s tobom, a dobro će ti se uvijek vratiti. I tako gunđajući krenu svojim putem ne sluteći šta se sve motalo po glavi njegove dobročiniteljke. Kad god bi žena stavljala pogaču na prozor molila je Allaha da joj se vrati sin koji je nekada davno otišao od kuće i o kome već duže vremena nema nikakvih vijesti.Jedina želja joj je bila da joj se živ i zdrav varti kući. I baš taj dan kada je otrovnu pogaču bacila u vatru i nahranila siromaha kao i uvijek, naveče joj neko pokuca na vrata. Ustala je i otvorila, a na njeno veliko iznenađenje i radost na vratima je naslonjen stajao njen izgubljeni sin. Bio je jako iscrpljen, umoran ,prašnjave i pocijepane odjeće. –Veliko se čudo desilo pa sam ponovo s vama. Nakon što sam miljama bio udaljen od kuće, iscrpljen izgubljen, žedan i gladan do te mjere da sam pomislio da proživljavam posljednje trenutke svog života...ipak me spasila milost jednog grbavog prosijaka koji se niotkud stvorio pored mene. Zatražio sam od njega bilo što da mi udijeli, a on mi je odmah ponudio čitavu pogaču ispričao mi kako on svaki dan pojede pogaču koju mu daje neka dobra žena. Taj dan nije ju pojeo, smatrao je da je meni potrebnija nego njemu. Majka je slušala u nevjerici priču koja dolazi iz usta njenog sina, te joj lice problijedi, a strah se pojavi u očima kada se sjeti današnjeg djela i onoga što je bila naumila sa pogačom. O Bože moj-pomisli žena,da se ne riješi pogače, naudila bi svome sinu i ne bi ga više vidjela.Istog trenutka se sjeti siromahovih misterioznih riječi, a sada shvati njihovo pravo značenje: ZLO KOJE PRUŽAŠ DRUGIMA OSTAJE KOD TEBE, A DOBRO TI SE UVIJEK VRAĆA!!!

 

Prijevod sa arapskog Dž. M.

Sine, ako ne možeš učiniti da hodam uzdignute glave, ne dozvoli barem da zbog tebe hodam pognute glave

Piše: Edhem Šerkavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Školski vratar došao je rano u školu i primijetio ispisane grafite na vanjskim zidovima škole. Odmah je nazvao direktora i obavijestio ga o grafitima, a direktor mu je rekao da uskoro dolazi i da će saznati ko je počinilac. Kada je direktor došao na lice mjesta rekao je vrataru: ”Ovo je počinio neko od učenika.”

Vratar mu je rekao: “Zašto ste tako sigurni, gospodine?”

Direktor je odgovorio: “Zato što niko nema interesa niti koristi od ovoga, a osim toga, počinilac sigurno ne zna da smo postavili nadzorne kamere. Uskoro ćeš se uvjeriti da je to neko od učenika.”

Tako je i bilo. Kada su pregledali ono što je zabilježila i snimila nadzorna kamera, otkrili su da je grafite crtao jedan od učenika njihove škole. Direktor je pozvao učenika i natjerao ga da gleda sebe kako crta grafite po zidu škole, a zatim je pozvao njegovog oca. Kada je otac došao direktor mu je objasnio šta se desilo, a onda mu je pustio snimak sa nadzorne kamere koji je učenikov otac pregledao bez ijedne riječi. Nakon toga, uzeo je mobitel i nazvao molersku firmu i dao im adresu škole da dođu i ofarbaju zid sa grafitima, a on će im to uredno platiti. Zatim je rekao direktoru: ”Gospodine direktore, nadam se da se ovo neće ponoviti.” Nakon toga obratio se svome sinu riječima: ”Sine, ako ne možeš učiniti da hodam uzdignute glave, ne dozvoli barem da zbog tebe hodam pognute glave.”

Direktor i prisutni nastavnici bili su zatečeni, ali i zadivljeni očevim ponašanjem, dok je njegov sin gorko plakao i kroz suze rekao: ”Volio sam da me je otac udario ili ubio, a da mi ovo nije rekao.”

Zapravo, ove riječi su mnogo više od jedne rečenice i običnog upozorenja, one su opće životno pravilo koje bismo trebali primjenjivati u svim sferama života. Ako ne možemo učiniti da ljudi nekome od nas kažu: ”Allah se smilovao i nagradio onoga ko te tako lijepo odgojio!”, najmanje što možemo je da nam ljudi ne govore: ”Proklet bio i ti i onaj ko te tako loše odgojio!”

Ko je rekao da ukoliko ne možemo biti meleki, moramo biti šejtani. Zašto ne bismo bili samo ljudi u pravom smislu te riječi?! Ako ne možemo biti lijep primjer vjere islama i daije koji će, prije svega, svojim ahlakom pozivati u islam i plijeniti pažnju, zašto onda moramo biti loš primjer i tjerati ljude od islama?! Zašto se ne zabavimo vlastitim dobrom i zlom, i zašto se ne posvetimo sami sebi?!

Zašto bismo tražili lažnu slavu poput ahmaka koji se pomokrio u vodu Zemzem. Naime, spominje se da se neki čovjek pomokrio u izvor Zemzem, pa su ljudi krenuli da ga udaraju, ali ga je policija koja brine o redu u Časnom haremu Mekke odbranila i spasila. Kada su ga upitali zašto je to učinio, on je odgovorio: ”Želio sam biti poznat!”

POUČNA PRIČA: STARE CIPELE

Mladi student na jednom univerzitetu je pošao u šetnju sa svojim profesorom. Dok su šetali i razgovarali ugledaše pored puta par starih cipela koje su, po svemu sudeći, pripadale siromašnom seljaku koji je u blizini radio u polju i koji je privodio kraju svoj posao. Student reče profesoru: 
“Hajde da se našalimo sa seljakom: sakrićemo mu cipele, a zatim ćemo se skloniti iza grmlja i posmatrati njegove reakcije dok ih bude tražio.”

Profesor mu odgovori: 
“Mladiću, nikada se nemoj šaliti na račun tuđe nevolje i bijede. Budući da si bogat, možeš sebi priuštiti veće zadovoljstvo od ovog siromaha. Stavi zlatni novčić u svaku njegovu cipelu, a tada ćemo se sakriti i posmatrati njegovu reakciju.”

Student to i učini i obojica se skloniše iza nekog grma u blizini. Seljak je završio svoj posao i ubrzo došao preko polja do mjesta uz put gde je ostavio svoj kaput i cipele. Dok je oblačio kaput, gurnuo je nogu u jednu cipelu i otkrio da mu je nešto u cipeli. Prvo je pomislio da je kamenčić, ali ubrzo shvati da je to zlatni novčić.

 

Sav u čudu pogleda u novčić, osvrnu se oko sebe, te poče posmatrati novčić neko vrijeme. Ponovo se osvrnuo na sve strane, ali nije vidio nikoga. Stavio je novčić u svoj džep, te nastavio obuvati drugu cipelu. Ali njegovo iznenađenje je bilo još veće kada je i u njoj pronašao novčić. Odjednom su ga savladale emocije. 
Bacio se na koljena, podigao glavu prema nebu i glasno počeo izgovarati molitvu u znak zahvalnosti. U njoj je govorio o svojoj bolesnoj i bespomoćnoj ženi i svojoj djeci koja su bez hljeba, a zahvaljujući nevidljivoj ruci koja mu je poslala novac, oni će biti spašeni.

Student je ostao duboko ganut, sa suzama u očima. Profesor ga upita: “Da li bi bio srećniji da si se našalio sa ovim seljakom nego što si sada?” Mladić mu odgovori: “Naučili ste me lekciji koju nikada neću zaboraviti. Sada stvarno razumijem ove riječi koje prije nisam razumio:

"Više je blagoslovljen onaj koji daruje, nego onaj koji prima!‘”

Obrada:www.novihorizonti.ba

Starac i mačka

Neki starac je sjedeći na obali rijeke primjetio mačku kako se davi u vodi. Odlučio je da je spasi. Pružio je ruku prema njoj, međutim mačka ga ogreba. Starac se povuče nazad, a onda ponovo pruži svoju ruku prema mački. I ovaj put mačka ga ogreba, a on opet vrati ruku nazad…

Trenutak kasnije ponovo je pokušavao da je izvuče iz vode. Čovjek koji se nalazio u blizini doviknu starcu: “O starče, zar nisi naučio lekciju iz prva dva puta, pa pokušavaš i treći put da je spasiš?” Starac nije obraćao pažnju na njegove riječi, te je nastavio da spašava mačku, sve dok mu to nije uspjelo. Nakon toga je prišao tom čovjeku, potapšao ga po ramenu i rekao: “Sine moj, u prirodi mačke je da grebe, a u mojoj prirodi je da volim i suosjećam sa drugima. Zbog čega želiš da mačkina priroda nadjača moju?

Sine moj, ophodi se prema ljudima shodno tvojoj prirodi, a ne shodno njihovoj bez obzira na to kakvi su i koliko puta su te povrijedili. I ne slušaj glas onoga koji ti govori da zapostaviš svoje dobre osobine samo zato što drugi nije dostojan njih. Kada živiš za to da druge činiš sretnim, Svevišnji će ti poslati nekoga ko će tebe činiti sretnim.”

Zar nagrada za učinjeno dobro može biti nešto drugo do dobro?” Kur’an: 55:60

Imaj čisto srce i pridobit ćeš ljubav drugih srca i nikada ne žali za trenucima sreće što si ih pružio drugima, čak iako oni to nisu zaslužili. Budi zadovoljan s tim da tvoj Gospodar na dobro uzvraća dobrim.

sandzakpress.net /saff.ba

Subscribe to this RSS feed