Duhovnost

Ne uskraćuj sebi nafaku grješenjem (Uticaj grijeha na ljudski život)

Brate, sestro, najtoplije vam preporučujemo da pročitate naredni tekst, koji govori o tome kako kobne poljedice na ljudski život ostavlja ustrajavanje u činjenju grijeha…

• Grijesi sprječavaju i umanjuju opskrbu. Nema sumnje da čovjek biva lišen opskrbe zbog grijeha kojeg počini. Kao što bogobojaznost pridobija opskrbu. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta: ‘’To je savjet za onoga koji u Allaha i u onaj svijet vjeruje – a onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći; i opskrbiće ga odakle se i ne nada; onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta. Allah će, zaista, ispuniti ono što je odlučio; Allah je svemu već rok odredio.’’ (Et-Talaq 2-3) Također, ostavljanje bogobojaznosti donosi siromaštvo. To se shvata iz ovog ajeta. Onaj ko se ne boji Allaha, On mu neće dati izlaza i neće ga opskrbiti odakle se i ne nada, a pridobijanje opskrbe biva putem ostavljanja nepokornosti.

• Grijesi kuraže neprijatelje protiv čovjeka. To je kazna za one koji ih čine. Također, i šejtani postanu smioni pa ga uznemiravaju, zavode, prišaptavaju, zastrašuju ga, rastužuju i daju da zaboravi ono u čemu je njegova korist. Protiv njega se usude ljudski šejtani, prema onome što mogu da mu učine od uznemiravanja u njegovom odsustvu i prisustvu. Učini njegovu porodicu smionom protiv njega, njegove sluge, djecu, komšije. Ovo je dovoljno za ogavnost grijeha. Neka je Allah na pomoći.

 Grijesi slabe tijelo. Snaga vjernika potiče iz srca. Kada god ojača njegovo srce ojača i njegovo tijelo. Iako nevjernik može biti snažnoga tijela, on je najslabiji kada je potrebno, pa ga njegova snaga iznevjeri kada mu je najpotrebnija. Imam Ibnul-Kajjim, kaže: „Razmisli o snazi tijela Perzijanaca i Rimljana kako ih je iznevjerila kada im je bila najpotrebnija, kada su ih vjernici nadvladali snagom svojih tijela i srca.“

 Nestanak blagodati. Nepokornosti uklanjaju blagodati i dovode nedaće. Od roba ne ode nijedna blagodat osim zbog grijeha, a ne dođe mu nijedna nezgoda osim zbog grijeha, kao što spominje Alijj ibn Ebi Talib, radijallahu anhu,: „Nijedna nedaća nije došla osim sa grijehom, a niti je otišla osim sa pokajanjem.“ Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta: ‘’Kakva god vas bijeda zadesi, to je zbog grijehova koje ste zaradili, a On mnoge i oprosti.’’ (Šura 30) I kaže: ‘’To je zato što Allah neće lišiti blagostanja narod kome ga je podario – sve dok se on sam ne promijeni – a Allah sve čuje i sve zna.’’ (El-Enfal 53)

Allah neće promijeniti blagodat koju je nekom dao sve dok se dotična osoba ne promijeni, pa pokornost Allahu preinači u nepokornost, zahvalu u nezahvalu, povode Njegovog zadovoljstva u povode Njegove srdžbe. Pa kada se promijeni, promijeni mu se i adekvatna kazna, a tvoj Gospodar ne čini nepravdu robovima. Ako nepokornost zamijeni pokornošću Allah će mu kaznu zamijeniti oprostom, poniženje ponosom. ‘’Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni. A kad Allah hoće jedan narod kazniti, niko to ne može spriječiti; osim Njega nema mu zaštitinika.’’ (Er-R’ad 11)

Kada si u blagodati čuvaj je. Jer grijesi uklanjaju blagodati. Čuvaj ih pokornošću Gospodaru robova.Jer se Gospodar robova brzo sveti.

• Grijesi brišu bereket života, opskrbe, znanja, djela i pokornosti. Općenito, brišu berekete Vjere i dunjaluka. Ni najmanjeg bereketa nećeš naći kod onoga koji čini nepokornost Allahu u njegovom životu, Vjeri i dunjaluku. – ‘’A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali, ali, oni su poricali, pa smo ih kažnjavali za ono što su zaradili.’’ (El-’Araf 96) Grijesi su razlog za brisanje blagoslova u svemu. Musliman treba da bježi od grijeha sve dok ne zadobije bereket u Vjeri, dunjaluku i Ahiretu.

• Grijesi slabe čovjeka pred njegovom dušom. Ovo je jedna od najvećih kazni za grijehe. Oni ga iznevjere kada je čovjek sebi najpotrebniji. Svako je u potrebi da spozna ono što mu korsti i što mu šteti u njegovom životu, a i budućem svijetu. Najznaniji su oni koji su to najbolje podrobno spoznali. Grijesi iznevjere roba prilikom prikupljanja znanja i davanja prednosti stalnoj sreći nad prezrenom i prolaznom srećom. Grijesi ga pokrivaju od savršenstva ovoga znanja i zaokupiranosti onim što mu je najpreče i najkorisnije na oba svijeta. Kada čovjek zapadne u neugodnost i želi da je se riješi njegovo srce, duša i tjelesni organi ga iznevjere.

Tada je na stepenu čovjeka koji sa sobom ima sablju ali je prekrivena hrđom i stavljena je u korice tako da je nikada ne izvlači. Zatim mu se ispriječi neprijatelj i on želi da ga ubije, pa stavi ruku na dršku sablje i trudi se da je izvuče, ali ona ne izlazi. Neprijatelj ga iznenadi i nadvlada. Isto tako srce zahrđa od grijeha i biva napadnuto bolešću, pa kada se ukaže potreba za borbu sa neprijateljem ništa ne nađe. Rob se bori i opire i izlaže svojim srcem i dijelovima tijela shodno volji srca.

Ovim se želi reći da kada rob zapadne u nedaću ili iskušenje njegovo srce, jezik i tjelesni udovi ga iznevjere prema onome što mu je najkorisnije. Njegovo srce se ne preda pouzdanju u Allaha i pokajanju Njemu, poniznosti i predanosti pred Njim, niti ga njegov jezik podstiče na spomen.

• Jedna od posljedica grijeha jeste i da Allah kuje spletke protiv onoga ko ih kuje, da će prevariti onoga ko Njega nastoji prevariti, da će se ismijavati onome ko se ismijava, da će zavesti srce koje je skrenulo sa Istine. Sve su to kazne za grijehe. Molimo Allaha za spas.

• Grijesi uzrokuju tegoban život na dunjaluku i u berzehu, a na Budućem svijetu patnju. Sve su to kazne za grijehe. Uzvišeni kaže u prijevodu značenja ajeta: ‘’A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživiti.’’ (Ta-ha 124)

Ibnul-Kajjim, kaže: „Tegoban život će pratiti onoga ko se udalji od onoga što je Allah objavio Njegovom Poslaniku, alejhisellam, i to će biti na dunjaluku, berzehu i na Dan povratka. Oko nije radosno, srce nije smireno, niti je duša spokojna osim sa njenim Gospodarem koji je Jedini Istina, a sve ono što se mimo Njega obožava je neistina. Čije oko osjeti sreću sa Allahom, u njemu će osjetiti sreću svako oko, a ko ne osjeti sreću sa Allahom, svoju će dušu iz žalosti rastrgati za dunjalukom.“

• Otežavanje svih poslova. Ovo je jedan od najvećih posljedica koja pogađa griješnika. Ne krene činiti nijednu stvar a da mu se ona ne zatvori ili mu bude preteška. Ko se bude Allaha bojao On će mu svaku stvar olakšati, a ko zapostavi takvaluk, svaka stvar će mu biti teška. Čuditi se kako rob pronalazi puteve dobra i koristi, a koristi su mu zatvorene i putevi otežani, a u isto vrijeme ne zna odakle mu je dato.

• Život griješnika se skrati i nestaje njegovog bereketa, i tako mora biti. Kao što dobročinstvo povećava život, griješenje skraćuje život. Učenjaci su se razišli oko toga, pa je jedna grupa rekla: Skraćivanje griješnikovog života znači odlazak i brisanje blagoslova njegovog života. Ovo je istina i ovo je jedan od utjecaja grijeha.

Druga skupina je rekla da ga uistinu skraćuje kao što se uskraćuje opskrba. Uzvišeni Allah je za bereket u opskrbi dao mnoge povode koji je umnožavaju i uvećavaju. Bereket u dužini života ima mnoge povode koji ga uvećavaju. Nije isključeno da se život može povećavati jednim, a skraćivati drugim povodima. Opskrba, smrtni časovi, zdravlje i bolest, bogatstvo i siromaštvo iako su određenje Gospodara, Azze ve Dželle, On ipak određuje što želi putem povoda koje je učinio da ih njihovi uzroci iziskuju. Sljedeća skupina je rekla: Utjecaj grijeha na smanjenje dužine života je sadržan u tome da je suština života u životu srca.

Čovjekov život su samo vremena njegovoga življenja sa Allahom. To su sati njegova života. Dobročinstvo, takvaluk i pokornost povećavaju ova vremena koja su suština njegovog života, i nema drugog življenja osim ovoga. Kada se rob udalji od Allaha i zaokupira grijesima, izgube se oni istinski dani njegovog života.

• Allah, Azze ve Dželle, otklanja strahopoštovanje prema griješniku iz srca stvorenja. Ovo je jedna od kazni za grijehe. Nema sumnje da on postane prezren kod njih, oni ga potcjenjuju, kao što je on sebe zapostavio i potcijenio. Koliko čovjek voli Allaha, toliko ga vole i ljudi. Koliko se pribojava Allaha, toliko ga se pribojavaju i ljudi. Koliko respektuje Allaha i Njegove zabrane, toliko ga respektuju i ljudi. Kako će rob narušiti Allahove zabrane a u isto vrijeme željeti da ljudi ne naruše njegove zabrane. Kako se može olahko odnositi prema Allahovom pravu, a da ga Allah ne učini prezrenim kod ljudi.

Kako može potcjenjivati nepokornosti Allahu a da ga ljudi ne potcjenjuju? Uzvišeni kaže: ‘’Zar ne znaš da se i oni na nebesima i oni na Zemlji Allahu klanjaju, a i Sunce, i Mjesec, i zvijezde, i planine, i drveće, i životinje, i mnogi ljudi, a mnogi kaznu i zaslužuju. A koga Allah ponizi, niko ga ne može poštovanim učiniti; Allah ono što hoće radi.’’ (Hadž 18)

Autor: Dr. Seid El Kahtani – iz knjige: “SVJETLOST BOGOBOJAZNOSTI I TAME GRIJEŠENJA”

 

Lijepo ponašanje je najbolji daija

Na času tradicijskih izvora, profesor hadisa dr. Šefik Kurdić ispričao nam je priču koja me se posebno dojmila. Naime, nekada je jedan imam bio student na fakultetu i imali su predmet Da’va. Profesor mu je upisao desetku prije nego što ga je išta pitao uz riječi: “Ti si svoju da’vu (širenje islama) praktično dokazao.” O čemu se zapravo radilo? Jedan imam, sa suprugom i djecom je kao izbjeglica u toku agresije na BiH otišao u Hrvatsku. Tamo ih je jedna hrvatska porodica (majka, sin i kćerka) primila u svoju kuću, da stanuju. U katoličkom okruženju, sam sa porodicom, ovaj imam nije pozivao u islam, nije ulazio u privatni život dobročinitelja koji su mu ustupili svoj prostor za stanovanje, niti se miješao u njihova uvjerenja i opredjeljenja.

S druge strane, on, njegova supruga i djeca živjeli su tih, harmoničan i skladan islamski porodični život, ne obazirući se na okolinu. Nakon nekog perioda desilo se iznenađenje. Sin gazdarice izrazio je želju da razgovara sa imamom. Zapravo, rekao mu je da želi preći na islam. Te riječi su imama ostavile zatečenim, te ga je upitao zašto želi preći na islam, šta je uzrok tome, a ovaj mladi katolik odgovorio je da je posmatrao njega i njegovu porodicu i da nikada u svom životu nije vidio tako lijepu i harmoničnu porodicu, te da je oduševljen islamom. Imam ga je posavjetovao da prvo izuči još o islamu pa da tek onda prihvati islam. I zaista, mladić je nakon nekog vremena prihvatio islam – zahvaljujući lijepom ponašanju jedne porodice.
_______________

Svima nama se nameće pitanje: Koliko i kako prezentiramo islam? Jer, svi smo mi ambasadori islama i na svima nama je odgovornost da ga pokazujemo u njegovom pravom svjetlu, što je moguće više. Nikada ne znamo ko nas posmatra i kome smo možda uzor. Naše riječi neće davati valjane rezultate, ma šta pričali, ako naša djela ne prate ono što govorimo. Jer, teorija i praksa moraju biti jedno, a praksa je nerijetko i mnogo važnija od puke teorije. O ovome i Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže: “O vjernici, zašto jedno govorite, a drugo radite? O, kako je Allahu mrsko kada govorite riječi koje djela ne prate!” (Saff, 2–3)

Koliko smo se samo puta sreli sa komentarima: “Ma pusti njega šta priča, radi to i to”? Vjerujte mi, braćo i sestre, to su sve dokazi protiv nas i na ovom i na budućem svijetu. Ako pričamo, potrudimo se da naša djela prate naše riječi, a ako i ne pričamo, neka naša djela govore umjesto naših riječi. Za svako dobro djelo, čiji sebeb budemo mi, imat ćemo nagradu. A kako li će samo biti lijepo na onom svijetu saznati za mnoštvo dobrih djela koja su drugi radili našim sebebom, a mi ih nismo bili ni svjesni, nismo ni znali za njih. Možda nas baš ta djela, Allahovom milošću, uvedu u Džennet ili budu sebeb većeg stepena u njemu.

Zato, neka nam uvijek bude glavni cilj da sebe učinimo što boljim, da sve promjene prvo primijenimo na sebi, da islam živimo, a ne da samo pričamo. Jer, niko od nas nije lišen odgovornosti: za dobro koje pokažemo i neko se u tome povede za nama, imat ćemo nagradu, a za zlo koje pokažemo i neko se u tome povede za nama, imat ćemo kaznu.

Gospodaru naš, molimo Te da naša djela prate naše riječi onda kada su naše riječi na ispravnom putu! Molim Te da se u nas čestiti ugledaju i da nam sačuvaš lijep spomen na oba svijeta! Amin!

Halima Lj.

 

Porodica, prije svih drugih

Jedna od neizmjernih Allahovih blagodati prema robu jeste da mu podari porodicu, hanumu i djecu, krov nad glavom gdje se može sakriti i povući, te osjetiti smiraj. Uzvišeni nas podsjeća na tu blagodat i kaže nam: “Allah vam daje da u kućama svojim doživite smiraj…” (En-Nehl, 80) Zaista je čuditi se onima koji više vole družiti se i sijeliti s prijateljima (braćom), u tome osjećaju strast i smiraj, a kada su sa porodicom, to im je opterećenje i teret. Ne osjete tu Allahovu blagodat smiraja, ne osjete blagodat kuće, sreću uz svoju djecu i porodicu, nego jedva čekaju da pobjegnu iz kuće, iako mnogi sanjaju da imaju ono što je njemu dato.

Muškarac bi trebao da boravi u svojoj kući, tj. sa svojom porodicom i svojim ukućanima, te da im donosi opskrbu, odgaja ih u islamu, podučava ih korisnom znanju, naređuje im dobro i odvraća ih od zla. Ne treba da od njih odlazi osim radi traganja za opskrbom ili radi izvršavanja vjerskih dužnosti ili hizmeta roditeljima ili radi učenja korisnog znanja ili općenito radi većeg hajra.

Malik b. el-Huvejris, radijallahu anhu, prenosi da su on i skupina mladića odsjeli kod Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, nekoliko dana, pa im je on rekao: “Vratite se svojim porodicama i boravite sa njima i podučavajte ih i naređujte im!” (Buhari, br. 631, Muslim, br. 674) Iako je njihov boravak kod Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, bez sumnje izrazito veliki hajr, pa može li biti veći, ipak ih je on, alejhis-selam, podučio prioritetima u životu. Prednost se daje onome što je obaveza nad onim što je pohvalno ili pak samo dozvoljeno.

Ne dolikuje muslimanu da njegova porodica ima potrebu za njim, željna ga, a on odsutan od kuće radi druženja, sijeljenja, ispijanja kahva i čistoj dangubi bez konkretnog razloga.

Neka svako zna da će ga Allah, subhanehu ve te’ala, pitati za njegovu porodicu jer mu je to predato u emanet. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Nema ni jednog roba kojem Allah povjeri da se brine o drugima, a da mu neće biti Džennet zabranjen na dan kada umre, ako ih bude varao!” (Muslim, br. 227), tj. ako ih bude zapostavljao i ne bude iskren prema njima i ne bude ih savjetovao. Potvrdu za to imamo u drugom Muslimovom rivajetu u kojem se kaže: “… pa zatim se on ne trudi sa njima i ne savjetuje ih”. Također je, alejhis-selam, rekao: “Svi ste vi pastiri i svi ćete biti pitani za svoje stado.” (Buhari, br. 893, Muslim, br. 1829)

Brate, kada kreneš na “druženje s braćom”, prisjeti se hadisa: “Počni sa onima o kojima se brineš!” (Buhari, br. 1427, Muslim, br. 1034), i hadisa: “Kada Allah jednom od vas podari neko dobro, neka počne sa sobom i svojim ukućanima.” (Muslim, br. 1822)

Dovoljno je čovjeku grijeha da zapostavlja one o kojima je dužan da se brine!

Mr. Amir Smajić

 

Zaštita od loših osjećaja: Znate li dovu koju treba proučiti ako nekome zavidimo?

Zavist i ljubomora se javljaju onda kada vidimo da neko ima nešto što bismo i mi sami željeli da imamo. U islamu se ova pojava imenuje riječju – ‘hased’. ‘Hased’ je sličan ljubomori i zavisti, ali s tom razlikom što pored želje da imamo nešto što imaju drugi ljudi, istovremeno želimo i da oni ostanu bez te blagodati.

Recimo npr. da ste zavidni osobi koja ima više prijatelja od vas. U ovom slučaju, ‘hased’ znači da želite da imate više prijatelja od te osobe, i da ih ta osoba ima manje.

Ljubomora je normalan ljudski osjećaj koji se često javlja, zato i najbolji savjet koji vam mogu dati jeste da kad god osjetite ljubomoru ili zavist prema nekome, proučite slijedeću jednostavnu dovu.

Ta dova glasi: „Allahumme zid ve barik! – Allahu moj, povećaj mu i podari bereket!“

Tom dovom kao da kažete: „Allahu moj, povećaj im u onome što si im podario, i podari im bereket, i podari im u tome blagoslov.“
Možda će vam se ovo učiniti neobičnim i nelogičnim, jer ako ste nekome zavidni na nečemu, zašto biste dovili da mu Uzvišeni još i poveća i blagoslovi tu blagodat!?

Mudrost se krije u više stvari.
Kao prvo, kada dovite za nekoga drugog, tada meleki aminaju i čine istu dovu za vas. Kada kažete: ‘Allahu moj, povećaj mu’, tada dovite i za sebe, da i vama Allah poveća.

Kao drugo, oslobađate se negativnih osjećanja prema toj osobi. Jedna od stvari koju ćete primijetiti kod zavisti i ljubomore jeste da se radi o veoma otrovnim osjećajima.

 

‘Zavist’ je veoma otrovna za dušu, i zbog nje se duša osjeća veoma nelagodno. Pa kada poželite drugima što i sebi, kada osobi kojoj zavidite poželite dobro i povećanje blagoslova, osjetit ćete olakšanje u duši. Osjetit ćete taj pozitivan osjećaj i na putu ste ka Allahovoj blizini, inšaAllah.

Autor: Sa'ad Teslim, prof.

Za Akos.ba preveo: Nedim Botić

 

Odgađanje poslova – najdraže šejtanovo oružje protiv čovjeka

Jedna od pošasti koja spriječava čovjeka da pravilno koristi svoje vrijeme jeste „odgađanje poslova“…

Riječi „odradit ću to poslije“ je obilježje ljudi koji pate od ove negativne pojave.
Upitan za savjet jedan čovjek iz plemena Abdul Kajs je rekao: „Pazi se riječi ‘poslije’!“

Jedan mudrac je rekao: „Riječ ‘poslije’ je vojnik iz šejtanove vojske!“
Čovječe, tvoje vrijeme ima pravo kod tebe da ga iskoristiš stičući korisno znanje i čineći dobra djela ne odgađajući to za sutra, jer se sadašnjost izmakne i postane prošlost, koja se nikad više neće vratiti.

Zato je na tebi da posadiš danas da bi sutra ubrao plodove svoga rada, a ako to ne uradiš, pokajat ćeš se, ali pokajanje neće vrijediti.
Hasan el-Basri je kazao: „Čuvaj se odgađanja djela, jer si siguran za svoje danas, a ne za svoje sutra. Ako doživiš sutra, budi tada kao što si bio danas, a ako ne doživiš sutra, nećeš se pokajati jer nisi propustio danas.“
Muhammed ibn Semra es-Sa'ih je napisao Jusufu ibn Esbatu slijedeće pismo:
„Brate moj, nemoj sebi za vođu uzeti odgađanje djela, jer je to slabost i izvor svake propasti.
Zbog toga čovjek propada i dočekuje edžel nespreman.

Ako djelo odgodiš, onda si svoju želju i strast djelom učinio.
To skida brige tvome tijelu, ali tada tijelo nije donijelo korist duši.
Pa požuri s djelom, dragi brate, jer je ta žurba tebi korist.
Uozbilji se, jer je i situacija ozbiljna.

Prisjeti se onoga što ostade iz tebe i što si propustio, jer to je zapisano i sabrano.
Onda ćeš se ili radovati za ono šta si uradio od dobra, ili kajati za ono što si propustio.“

Izvor: Jusuf el-Karadavi, „Značaj vremena u životu muslimana“

Za Akos.ba pripremio: Nedim Botić

 

Koliko vrijedi dunjaluk?

Zlato – jedan od najvrijednijih materijala iz Zemlje, a nećeš se na njega, striktno na njega, ni ogrijati, niti je jestiv, niti se može umjesto nafte sipati da pogoni automobil. Ali je ipak kao sredstvo do tih drugih resursa besprijekoran način za sticanje onoga što zapravo ima stvarnu korist na ovome svijetu, a time se može iskoristiti i za korist ahireta.

Allah je dao da ga je manje nego li željeza, da je postojnije nego li srebro, da je sjajnije, pa ga ljudi uzeše za vrijednost i pridadoše mu i više.

Čuo sam za hadis u kome stoji da je Allahov Poslanik a.s. rekao da je bogat onaj čovjek koji ima krov nad glavom, tj. gdje da zanoći i koji ima šta da jede taj dan. Allah nam je pružio na Zemlji te osnovne potrebštine pa i više od toga, a sve ono što je više, čovjek bi trebao, za svoje dobro, da koristi u svrhu pribavljanja onog neprolaznog, vječnog svijeta, za koga je jedan od četverice ustanovitelja mezheba rekao da na ovom svijetu treba biti zahid, a na ahiretu gramzljiv.

U osnovi, uvijek, kod ljudi, kada se spomene koliko su poslanici bili nesebični, otvorene šake, ni malo ne žudeći za kićenjem ovoga svijeta, javi se negodovanje samog pominjanja tih osobenosti Allahovih poslanika. Kao po automatizmu, ljudi daju izgovor, „to su poslanici, ne može se sa njima porediti“, a još u sebi prikriju i dodatni prigovor „njima je Allah bio na pomoći, i takvima ih učinio“. Imami Šafija, Malik, Ebu Hanife, Ahmed ibn Hambel, a još više oni prije njih, ashabi, nisu bili poslanici, a odbijali su sve što je iole naznačavalo pokuđeno, a tek ono što je davalo naznake mogućeg grijeha. Trošili su na Allahovu putu, ono im najdraže i najvrijednije, pa je ostao pomen na njih i među narodom a i u Kur'anu je Allah svojim govorom ukazao na takve. Oni su bili od onih kojima je nuđeno da upravljaju zemaljskom haznom, a kada odbi Malik ili je to pak bio Ebu Hanife, bi bičevan zbog toga, radije je otrpio vladarevu kaznu nego li su upustio pa zapao u Allahovu. Od njih je onaj koji je na četrdeset i još nekoliko pitanja, na njih trideset i osam rekao „ne znam“. Od njih je onaj koji je dar nekoliko najboljih svjetskih konja, dao drugome jer ga je stid jahati dok kopita neke životinje gaze zemlju (Medina) u kojoj je Allahov Poslanik a.s. Od njih je onaj koji je svake noći trećinu provodio učeči, studirajući, izučavajući, trećinu u ibadetu a trćinu spavajući. Od njih je onaj koji je za sebe rekao da se od svoje šesnaeste godine nije najeo, ne prejeo, već najeo. Od njih je onaj koji je mnogo klanjao, pa jednom na ulici ugleda neke koji upiraše u njega i jedan reče to je onaj koji cijelu noć ibadeti. Pa on onda poče cijele noći da ibadeti, jer ga je stid da ga opisuju da čini neki ibadet a on to ne čini. Od njih je onaj koji je rekao za svoje naučavanje, da bi volio da se ljudi od toga okoriste ali da bi isto tako volio da to (zasluge) ne pripisuju njemu. Od njih je onaj koji je rekao da nikada ni sa kim nije raspravljao a da nije želi da onaj drugi bude u pravu. Oni su četrdeset godina u svojim namazima molili jedni za druge i za sve vjernike. A nisu bili poslanici.

 

Dunjaluk je proklet, to je igra i zabava, on nema stvarnu vrijednost, jedina njegova vrijednost je ta što na njemu i bogat kao i siromah može zadobiti Allahovo zadovoljstvo, ako postupi po Knjizi, Sunnetu, opečativši to srcem. Zar da se o njegovoj vrijednosti kazuje dalje i više, a dva sunneta sabah namaza od njega i svega na njemu, vrijedniji?

Oni koji rade da bi bili prikazani i viđeni, dobit će ono što su željeli i za čime žudili, ali neka ne očekuju više od toga, takav je Allahov zakon, ko traži dunjaluk dat će mu se, ali od ahireta mu ništa nema. Za takve je slava, petominutna. A oni, koji ne požuruju Allahove odredbe i nagrađivanje, njih zapadne dvostruka slava kojoj nikad kraja.

Pozlaćen je put onih koji za Gospodarem svojim tragaju, pokušaj! A Allah je obećao da će pokazati put onima koji Mu hode.

Piše: Azharian

Akos.ba

 

Allah mnogostruko nagrađuje dobročinstvo

Ostala sam šokirana i sa mislima odakle ovaj novac, ko je ubacio ovu kovertu? Požurila sam da izađem ne bih li vidjela tu osobu koja je ubacila ovo pismo i nedaleko od zgrade ugledala sam jednog muškarca kako ide u pravcu auta koje je bilo parkirano na cesti. Povikala sam: “Oprostite, gospodine”, i kada se okrenuo, vidjela sam da se radi o jednom mladiću koji je imao dugu crnu bradu: “Da li ste vi ubacili ovu kovertu u moje poštansko sanduče”, upitah ga. “Kakvu kovertu, sestro?”, iznenađeno me upita, ili se pravio da je iznenađen, ali ja se postidjeh jer sam ostala zbunjena i pomislila sam da on nema ništa s ovim. “Želim samo da kažem da nije novca u ovoj koverti, ja u narednim danima ne bih imala djeci šta dati da jedu”, rekoh.

Prije godinu dana, kada mi je muž preselio od teške bolesti, ostala sam udovica, sama sa dvoje djece. U takvoj situaciji bila sam primorana da radim mnoštvo raznih poslova kako bih mogla obezbijediti sredstva za svoju djecu i sebe. Bilo je teško uvijek naći neki posao koji nema harama u sebi, pogotovo jednoj ženi sa hidžabom, tako da je bilo dana kada sam morala posuđivati novac da bismo mogli kupiti sebi hranu, i onda bih sa velikom poteškoćom morala sakupljati novac da bih vratila dugove. Najteže mi je palo kada sam prošle godine u mjesecu septembru imala zdravstvenih problema koji su me sprečavali da idem raditi, tako da smo zapali u jako tešku situaciju.

Jedan dan bila sam kod doktora koji mi je propisao lijekove. S teškom mukom otišla sam u apoteku kako bih ih kupila i dok sam stajala u redu, nani ispred mene zafalilo je nešto malo novca da kupi lijek. Znala sam kako je biti u takvim situacijama i bez razmišljanja sam joj dala tih nekoliko maraka da doplati svoje lijekove, što je nanu mnogo obradovalo pa mi reče: “Allah ti ovo mnogostruko vratio!” Nakon posjete apoteci i uzimanja propisanih lijekova, krenula sam kući, a pri ulasku u zgradu u kojoj živimo, pogledala sam poštansko sanduče i uzela pristiglu poštu.

Nedugo zatim sjetila sam se da sam zaboravila kupiti namirnice kako bih djeci napravila ručak kada dođu iz škole, a imala sam novca toliko da mogu kupiti namirnice da možemo jesti samo taj dan. Tuga i zebnja obuzele su moje srce jer me je bilo sramota da više posuđujem novac, a osjetila sam grižnju savjesti što sam potrošila novac na svoje lijekove, što je, jednim dijelom, doprinijelo da smo ostali sa ovako malo novca, ali su mi lijekovi bili prijeko potrebni.

Izlazeći iz stana i silazeći niz stepenice, upućivala sam dovu Uzvišenom Allahu da nas pomogne i izbavi iz ove teške situacije i podari nam izlaz. Prolazeći pored poštanskog sandučića, primijetila sam da se u njemu nalazi jedno pismo. Iznenadila sam se jer sam nedavno bila pokupila poštu. Kada sam otvorila sanduče, ugledala sam jednu kovertu na kojoj je pisalo samo moje ime i prezime i kada sam otvorila kovertu, u njoj sam našla novčanicu od 100 eura!?

Ostala sam šokirana i sa mislima odakle ovaj novac, ko je ubacio ovu kovertu? Požurila sam da izađem ne bih li vidjela tu osobu koja je ubacila ovo pismo i nedaleko od zgrade ugledala sam jednog muškarca kako ide u pravcu auta koje je bilo parkirano na cesti. Povikala sam: “Oprostite, gospodine”, i kada se okrenuo, vidjela sam da se radi o jednom mladiću koji je imao dugu crnu bradu: “Da li ste vi ubacili ovu kovertu u moje poštansko sanduče”, upitah ga. “Kakvu kovertu, sestro?”, iznenađeno me upita, ili se pravio da je iznenađen, ali ja se postidjeh jer sam ostala zbunjena i pomislila sam da on nema ništa s ovim.

“Želim samo da kažem da nije novca u ovoj koverti, ja u narednim danima ne bih imala djeci šta dati da jedu”, rekoh. Vidjela sam kako se mladićeve oči napuniše suzama. Obori pogled i reče: “Allah vam dao svako dobro, sestro”, okrenu se i ode prema autu koje je imalo registraciju jedne zapodnoevropske zemlje. Meni se tijelo skamenilo jer sam shvatila da je upravo on ostavio ovu kovertu i poželjeh da mu se zahvalim i uputim dovu za njega, ali mi riječi zastadoše u grlu od suza.

Koliko me je dirnulo ovo njegovo dobročinstvo toliko me je dirnulo i to što je želio da ovo dobročinstvo sakrije čak i od mene. U meni se javilo mnoštvo pitanja: Otkud on zna za mene i moju djecu jer ga nikad ranije nisam ni vidjela ni srela? Kako zna moje ime i prezime? Otkud zna gdje živimo? Otkud da baš sada kad nam je bilo najpotrebnije ubaci ovu kovertu? Tada sam se sjetila starice iz apoteke i njene dove koju je uputila za mene zbog ono neznatno novca koji sam joj dala da doplati lijekove. Uvjerila sam se, po ko zna koji put, da Allah na dobročinstvo uzvraća dobročinstvom mnogostruko većim od onog koje mi učinimo. Dok sam u sebi upućivala dovu za ovog mladića i njegovu familiju, suze su se slijevale niz moje obraze iz zahvalnosti Plemenitom Allahu na Njegovoj milosti i ovom poklonu…

Danas sam sretno udata za vjernika koji se brine o meni i mojoj djeci kao da su njegova rođena djeca, a zauvijek će mi u sjećanju ostati postupak ovog mladića i nadam se da će naći obilnu nagradu kod svog Gospodara za dobročinstvo koje je uradio.

 

”Rodbinska krvna veza visi o Allahovom Aršu i govori: ‘Ko mene čuva i njega će Allah čuvati, a ko mene ne čuva…”

 

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

 

U posljednje vrijeme među muslimanima se pojavio zabrinjavajući društveni fenomen, pogoršavanje odnosa između rođene braće i sestara.

Kada je riječ o rodbinskim vezama i odnosima, morali bismo znati da rodbinski ili bratski odnosi nisu odnosi običnog prijateljstva koje prekidamo onda kada nas prijatelji izdaju i iznevjere. Bratstvo, kako reče jedan islamski učenjak, znači krv koja teče kroz tvoje vene, pa čak i ako zanemariš ili zaboraviš na postojanje i prisustvo svoje rođene braće u tvom životu, ili jednog od njih, krv koja teče tvojim venama zaplače kako bi osjetio čežnju za svojim bratom.

Bratsko-sestrinska veza i odnosi nisu zasnovani na pricipu: ako me posjetiš i ja ću tebe posjetiti, ako mi dadneš i ja ću tebi dati, ako si mi dobro učinio i ja ću tebi dobro učiniti. Oni kojima je mjerilo bratstva davanje i uzimanje, neće požnjeti osim slabljenja i gašenja osjećanja te povećanja udaljenosti od najbliže rodbine, od rođene braće i sestara.

Zbog pojave ovog zabrinjavajućeg fenomena u savremenim muslimanskim društvima, islamski učenjaci upozoravaju na neophodnost stavljanja crvene linije svima, pa i bračnom drugu i našoj djeci kada odrastu, kako im se ne bi dozvolilo da prelaze tu liniju i kidaju bratsko-sestrinske veze, jer uglavnom problem kidanja veze između rođene braće i sestara leži u miješanju supruge ili muža, sinova i kćeri u bratsku vezu i pokušaj da se ona prekine.

Zato ne dopustimo nikome, makar se radilo i o našoj djeci i bračnom drugu, da nam oblikuju i određuju okvire naših odnosa sa našom rođenom braćom i sestrama i da nas međusobno udalje jedne od drugih. Ako to dozvolimo, onda trebamo znati da će se taj prizor ponoviti i među našom vlastitom djecom, pa će nam se srce slamati od tuge gledajući kako nam se sinovi i kćeri udaljavaju jedni od drugih i prekidaju rodbinske, bratske veze, a mi nećemo moći ništa učiniti da to popravimo.

Ljepota bratstva je da osjetiš vrijednost sestre i brata u tvome životu, čežnjom za njima, time što će njihove brige i problemi biti i tvoji problemi, i što će suze brata i sestre poteći iz tvojih očiju prije nego iz njihovih, time što ćeš im biti istinski oslonac i podrška prije nego što padnu, i što ćeš im priteći u pomoć prije nego to zatraže od tebe.

Znaj da tvoja braća i sestre nisu obični listovi ucrtani u porodično stablo, niti telefonski brojevi upisani u tvom telefonskom imeniku.

Oni su tvoja braća i sestre po krvi, ista vas je majka nosila i dojila, živjeli ste u istoj kući, jeli iz iste posude, pili iz iste čaše i čuvali iste uspomene. Zato nećeš moći sve ovo izbrisati, pa čak i ako to pokušaš, osjetit ćeš na kraju svakog dana kajanje i samoprijekor, i krv koja teče tvojim venama učinit će da osjetiš nostalgiju za svojom braćom i sestrama sa kojima dijeliš ista krvna zrnca.

Stoga pazi da ne povrijediš svoga brata i ne prekidaj vezu s njim ni zbog čega na ovome svijetu, jer sve na dunjaluku se na neki način može nadoknaditi. Dobročinstvo koje činiš prema svojoj majci, kad ona umre možeš prenijeti na svoju tetku, jer je po islamu tetka poput majke, dobročinstvo koje si činio prema ocu, kad on umre možeš nastaviti činiti svome amidži, jer je amidža poput oca. Međutim, brata i sestru ne može niko i ništa zamijeniti.

Ne postoji vjera koja se više brine o jačanju i održavanju bratske i rodbinske veze od islama, zato blago onim muslimanima i muslimankama koji čuvaju i održavaju rodbinske veze, pogotovo sa svojom braćom i sestrama.

Prenosi se od Aiše, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Rodbinska krvna veza visi o Allahovom Aršu i govori: ‘Ko mene čuva i njega će Allah čuvati, a ko mene ne čuva (ko mene prekida) ni njega Allah neće čuvati.”’ (Buharija i Muslim)

U hadisu od Enesa ibn Malika, r.a., dolazi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Ko želi da mu se nafaka poveća i produži životni vijek, neka održava rodbinsku vezu.” (Buharija i Muslim)

 

Kako da budemo prijatelji svom djetetu

Zaista je ovo jedno od velikih pitanja i zahtijeva veliki trud roditelja u pogledu odgoja djece. Svako treba da najbolje poznaje svoje dijete ili bar da se trudi da ga upozna. Bitno je da se roditelj uvijek pronalazi u ulozi djeteta, odnosno da roditelj u tom momentu nastoji da razmišlja kao dijete kako bi shvatio reakciju djeteta.  Roditelj treba da pomaže djetetu, da ga savjetuje, ali ni u kojem slučaju da ga kažnjava batinama, da ga naziva pogrdnim imenima (idiot, glupan…) ili da ga ponižava. Jedna od grešaka roditelja jeste upoređivanje djeteta sa drugom djecom, česta rečenica u tom kontekstu je: “Zašto nisi kao on ili ona?” Ali, vaše dijete je samo vaše i od vas zavisi kako ćete ga odgojiti i kako će se ono ponašati prema vama, a i prema drugima.

Ukoliko dijete pogriješi ili napravi neki pogrešan izbor, potrebno je da se skrene pažnja da to nije uredu, i da dijete uvidi gdje je greška ili koju je grešku napravilo. Potrebno je da roditelj djetetu objasni da to možda nije dobar izbor, a i može mu dati bolji prijedlog, onaj koji roditelj misli da je dobar, ali sve to uz dogovor s djetetom, razgovorom i postavljanjem pitanja kao što su, naprimjer: “Šta ti misliš o ovome? Kako se ti sad osjećaš? Kako bi se osjećao ili osjećala da si drugačije uradio? Šta bi trebalo da uradiš kako bismo to mogli da ispravimo?” Ovim pitanjima roditelj može mijenjati stavove i mišljenje djeteta, navoditi ga na bolje rješenje.

Roditelj treba da gleda na svoje dijete kao na nekog bliskog prijatelja i tako će i dijete da vidi svog roditelja, nekoga kome će moći da iznosi svoje greške, a i svoje stavove. Niko neće prema svom prijatelju da povisi ton ili ga ponizi u društvu, tako svaki roditelj treba da nastoji da postane prijatelj svom djetetu, a da dijete shvati da je njegov roditelj njemu prijatelj.

Jako je bitno u slučaju da je dijete pogriješilo da ono shvati da reakcija roditelja nije atak na njegovu ličnost, već da je cilj reakcije promjena ponašanja kod djeteta. Ovdje se strogo zabranjuje kažnjavanje. Dijete u pubertetu više nije dijete koje se može kazniti, već je to osoba koja ima svoje stavove, svoje mišljenje i koja rado želi da je drugi čuju i naravno ozbiljno shvate.

Ponekad je neminovno da dijete napravi i greške. Roditelj će po potrebi pomoći da dijete uvidi napravljene greške a dijete će nastojati da ih riješi, jer na taj način dijete poboljšava svoje sposobnosti. Ako roditelj uvidi da dijete nije u mogućnosti da sagleda situaciju u kojoj se nalazi i ne vidi rješenje, potrebno je da se sam roditelj potrudi oko te situacije, ali ne kroz nametanje svog stava ili davanja rješenja, jer bitno je da dijete uvidi gdje je problem i da zajedno traže rješenje, postavljanjem pitanja ili pričanjem kraćih poučnih priča kako bi dijete shvatilo ono što roditelj želi da kaže.

Često se dešava da roditelji na pitanje koje im dijete postavi daju kratak odgovor ili samo “ne”. Od velike važnosti jeste da svaki roditelji ima uvijek vremena za dijete i da objasni zašto je on ili ona rekao “ne”. Reći djetetu “ne” je lahko, svaki roditelj uči dijete da njima ne smije reći ni “uh”. Ako roditelj uspije u odgoju svog djeteta i ono bude poslušno, to je uspjeh i roditelja i djeteta. U djetinjstvu veliki utjecaj imaju roditelji, ali nakon djetinjstva, u adolescenciji, na moralnost i ponašanje tog djeteta utječe okolina i vršnjaci, i tu dolazi do promjena u  njegovom ponašanju. Šta treba uraditi u toj situaciji? Tad može biti kasno, sve moralne i kulturne principe dijete je već steklo, ali ako se odgovori koje dijete traži na svoje pitanje zasnivaju samo na kratkom “ne”, a ne dobija objašnjenje zašto je odgovor “ne”, taj roditelj već ima veliki problem. Dobar način da djetetu kažemo “ne” jeste takozvani “sendvič”. Prvo treba nešto lijepo da se kaže, kao naprimjer kako je nešto dobro uradilo, kako smo ponosni na njegov uspjeh, a zatim to što mu se ne sviđa, a poslije toga potrebno je opet ga pohvaliti. To ima veći efekat.

Naravno, mi se uvijek trebamo vraćati na svoje ispravne prethodnike i na generacije koje su najbolje shvatale i vjeru i život, a mi iz njihovih primjera trebamo crpiti pouke i rješenja za naše situacije. Na kraju bih navela i jedan primjer iz života drugog pravednog halife vođe pravovjernih Omera b. Hattaba.

Abdullah Nasih el-Ulvan u svojoj knjizi Odgoj djece u islamu navodi jednu priču:

“Jednom prilikom došao je neki čovjek kod Omera b. Hattaba da mu se požali kako ga sin ne sluša. Omer je, međutim, tražio da mu se dovede i njegov sin da bi ga potom upozorio na njegovu nepokornost i zapostavljanje obaveza prema ocu. Sin je na to upitao: ‘O vladaru pravovjernih, zar nema i roditelj obaveza prema djetetu?’ On mu je odgovorio: ‘Svakako da ima.’ Zatim je dijete upitalo: ‘A koje su to obaveze, vladaru pravovjernih?’ Omer mu je odgovorio: ‘Da mu izabere majku, da lijepo ime i nauči ga Kur’anu.’ Dijete na to reče: ‘Vladaru pravovjernih, moj otac od toga ništa nije učino za mene. Što se tiče majke, ona je crnkinja (Etiopljanka) i pripadala je obožavateljima vatre (medžusijama). Drugo, ime mi je Džu’al (ženka kotrljana), i treće, nije me ni harfa jednoga u Kur’anu naučio.’ Omer se na to okrenu čovjeku i reče mu: ‘Došao si mi da se požališ na sina da te ne sluša. Međutim, ti nisi njega slušao prije nego što je on otkazao svoju poslušnost prema tebi. Prije si ti, dakle, prema njemu loše postupio nego je on to učinio prema tebi!’”

Ovako je Omer, svu odgovornost za neposlušnost djeteta prebacio na roditelja zbog toga što je zanemario njegov odgoj.

Vidimo da odgoj djece zahtijeva studiozan i predan pristup i da je to djelo koje iziskuje našu konstantnu posvećenost i maksimalan trud, ali isto tako smo svjesni svoje obaveze i njegove vrijednosti.

U vjerodostojnom hadisu poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Svi ste vi pastiri, i svi ćete biti pitani za svoja stada; imam/vođa, je pastir i bit će pitan za svoje stado; čovjek je pastir svoje porodice i bit će pitan za svoje stado; žena je pastir u kući svoga muža i bit će pitana za svoje stado; sluga je pastir kuće svoga gazde i bit će pitan za svoje stado; svi ste vi pastiri, i svi ćete biti pitani za svoje stado!” (Buhari i Muslim)

U drugom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Kada čovjek umre, prestaju mu teći sevapi za djela izuzev u tri slučaja: trajne sadake, korisnog znanja ili dobrog djeteta koje mu uči dovu!“ (Muslim)

Zbog ljubavi koju osjećamo prema svojoj djeci, ali i zbog potrebe da odgajamo zdrave generacije muslimana, smatram da pravilan odgoj djece treba biti u vrhu naših prioriteta.

 

Odlomak iz teksta: “Budimo prijatelji svojoj djeci” – Mr. sc. Admira Suljagić
minber.ba

Sjetimo se naših umrlih dobročinstvom

Ljudi nisu ni svjesni da i onaj ko naruči i plati učenje Kur’ana za svoje umrle, a i onaj ko to obavi i uzme novac za te svrhe – zapravo čine haram i time učestvuju u grijehu, a upitno je da li umrli imaju ikakve koristi od toga. Međutim, mi ovdje želimo govoriti o drugim dobročinstvima koja se mogu učiniti za svoje merhume

Koliko je islam plemenita vjera i koliko je Uzvišeni Allah milostiv prema ljudima, možemo vidjeti i iz primjera u kojima se govori o tome da čovjeku, nakon preseljenja i tokom boravka u kaburu, mogu pomoći određene radnje i djela koja mu mogu olakšati njegovo stanje u tom prebivalištu i uvećati mu dobra djela od kojih će imati koristi na Sudnjem danu. Jedan od tih načina jeste da je iza sebe ostavio hairli odgojeno dijete. Mnogi, želeći dobro svojim umrlim roditeljima ili drugoj rodbini, s obzirom na to da ne poznaju arapsko pismo, opredjeljuju se za naručivanje, odnosno iznajmljivanje onih koji će da prouče nešto iz Kur’ana pred duše njihovih umrlih, što naročito dolazi do izražaja u ramazanu.

Ljudi nisu ni svjesni da i onaj ko naruči i plati učenje Kur’ana za svoje umrle, a i onaj ko to obavi i uzme novac za te svrhe – zapravo čine haram i time učestvuju u grijehu, a upitno je da li umrli imaju ikakve koristi od toga. Međutim, mi ovdje želimo govoriti o drugim dobročinstvima koja se mogu učiniti za svoje merhume.

UPUĆIVANJE DOVE I TRAŽENJE OPROSTA ZA SVOJE RODITELJE

Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada čovjek umre, prestaju mu teći sevapi za djela izuzev u tri slučaja: (ako je iza sebe ostavio) trajnu sadaku, korisno znanje ili dobro dijete koje za njega uči dovu!” (Muslim, Sahih)

Enes, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Iako će biti u kaburu, čovjek će nakon svoje smrti imati koristi i sevapa od sljedećih sedam djela: …i djeteta koje će, nakon njegove smrti, tražiti oprosta za njega!” (Bejheki, Šuabul-iman, br. 3175)

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, kaže: “Mejitu će, nakon njegove smrti, biti povećana deredža, pa će reći: ‘Gospodaru moj, odakle ovo?’ Tada će mu biti rečeno: ‘To je od tvoga djeteta koje je tražilo oprosta za tebe (činilo istigfar)!’” (Hasen. El-Edebul-mufred, br. 36.) U drugoj se predaji navodi: “To je od tvoga djeteta koje je učilo dovu za tebe!” (Taberani, Ed-Du‘a, br. 1249)

UDJELJIVANJE SADAKE NA IME UMRLIH RODITELJA

Od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je neki čovjek došao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “Allahov Poslaniče, moja je majka iznenada umrla, a da je išta progovorila, smatram da bi dala sadaku. Da li će ona imati nagradu ako ja za nju udijelim sadaku?” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: “Da.” (Buhari i Muslim)

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je neki čovjek došao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa mu rekao: “Otac mi je umro i ostavio je imetka iza sebe, a nije ostavio oporuku – hoće li mu biti od koristi ako udijelim sadaku za njega?” “Da!”, reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. (Muslim, Sahih, br. 4306; Nesai, Es-Sunenul-Kubra, br. 6446)

I za kraj jedna predaja koju je naveo dr. Safet Kuduzović u svojoj knjizi Čudesni svijet snova: “Poznati pobožnjak Umejr b. Ebu Nadžija kazuje: ‘Doveo sam jedno kurejševićko siroče kući, nahranio ga, počešljao i dao mu nešto novca, i rekao: ‘Allahu moj, upiši i mojoj majci dobro djelo od ovoga.’ Kada sam navečer zaspao, usnio sam da mi majka prilazi u najljepšem liku, s njom je bilo i to siroče. Kada je došla do mene, kazala je: ‘Sinčiću moj, da samo znaš kakvo dobro mi je donijelo ovo siroče danas?!’” Lejs b. Sa‘d je rekao: “Zadobila je veliko dobro zbog dobročinstva koje je njen sin ukazao siročetu.” (Ibn Ebu Dun’ja, El-Hil’ja, 2/824/622, i El-Menamat, str. 135/298)

Sadaka koju dajemo za naše umrle bit će veliki poklon našim merhumima i, uz dovu za oprost grijeha, veliki hajr zbog kojeg će im Uzvišeni Allah opraštati određene grijehe koje su činili za života. O tome govore brojni hadisi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Stoga, dijelimo sadaku za naše umrle i učimo dove za oprost njihovih grijeha onako kako je to činio Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem. To će biti veliki hajr za njih, veliki hajr za nas, a, vallahi, i veliko dobro onima kojima se daje i udjeljuje sadaka, jer je u današnjem vremenu postoji veliki broj onih kojima je potrebno pomoći i izaći u susret.

 

Subscribe to this RSS feed