Mahir Kevrić

Website URL:

Čuvajmo svoju intimu

Kroz petnaestogodišnje druženje sa ženama Arapkinjama u Medini, stekla sam mnoga poznanstva.  S nekima bila u stalnom, gotovo svakodnevno kontaktu, brdo soli, ili bolje reći riže smo skupa podijelile. U mojim najvažnijim, najljepšim, najtežim, ma svim trenucima su uvijek bile uz mene.  Kao prave ensarijke. Sate sam provela u njihovim domovima. Ali ne samo to. Gotovo da nema kuće u kvartu u koju nisam ušla za toliko godina boravka s njima, a doista su nas veoma lijepo prihvatili. Ali ima jedan detalj koji je doista za ibreta.

Nikad, ali nikad nisam vidjela spavaću sobu niti jedne od njih. To je kod njih društveno potpuno neprihvatljiva stvar.  Dušu će ti dati, ali u spavaću sobu ne možeš zaviriti.  To je njihova diskreciona zona koju ne dopuštaju preći niti svojim roditeljima, a ni posluzi koju često imaju u kućama. Njihova intima.  Ta soba je uvijek pod ključem, a ako prolaziš, mahinalno okrećeš glavu znajući da je to nešto gdje oči ne trebaju da se zadrže. Uredu, njihove kuće su uglavnom prostrane i ovim statusom ne želim propagirati ono što kod nas podrugljivo zovu “ne raste palma u Bosni niti šljiva u Arabiji.” Naravno da u našim uslovima osoba koja ima garsonjeru ne može tehnički organizovati takav način života.

I moram vam priznati koliko sam oduševljena takvim njihovim normama. Potpuno se slažu sa islamskim edebom i preporukama iz sunneta.
Postoji intima koja nije ni za KOGA. Niti za sopstveno dijete. Kur’an nas odgaja da ni dijete ne treba preći diskreciju roditelja. Zamislite onda neko mimo sopstvenog djeteta.

Danas svako zna sve o svakome. Danas svu nježnost s mužem lahko dijelimo po društvenim mrežama. Spavaće sobe rado pokazujemo drugaricama. Danas je smiješno kad osobi kažeš da svom mužu i djeci nikad ne “uletiš” u sobu bez kucanja, jer svako ima pravo na svoju privatnost. Možda ne bi bilo loše da razmislimo da li smo mi sami krivci što smo obrisali sve granice koje nisu smjele biti obrisane, potom se ne snalazimo niti u porodicama, niti sa rodbinom, niti sa prijateljima.

Da bi bio poštovan i da bi poštovao druge, moraju postojati granice. Sa svima, bez i jednog izuzetka na dunjaluku. Da bi imao lijep brak, intima mora ostati intimna. O intimi je zabranjeno pričati. Da bi imao lijepu porodicu, granice moraju postojati. I drugačije ne može. Pa čak i u kabur ide svako sam, sa svojim prostorom, granicama određenom zemljom.

I zapamti. Privatnost je moć. Nije prirodno da sve pokazujemo i da sve pričamo drugaricama, jer moramo nešto ostaviti i sebi.  Sve što podijeliš s drugima, više nije samo tvoje. Ne zaboravi to.

HANKA VLAHOVLJAK

 

Potpuni oslonac na Allaha: slijepac koji vidi

Ovo se desilo dok smo tavafili oko Kabe. Tamo je velika gužva, znate ako ste bili ili ako ste vidjeli na snimcima. Hodao sam sa članovima svoje grupe i porodice. Odjednom, svi su mnogo usporili. Onda sam vidio da ljudi zaobilaze nešto, poput prepreke. Pomislio sam da je nekome nešto ispalo. Ispostavilo se da je to bio zapravo čovjek, čovjek koji je hodao tempom puža. Tačno u sredini gomile. Biću iskren sa vama, prvo što sam pomislio bilo je: “Šta ovaj čovjek radi, smeta i otežava svima hodajući tako sporo.” Zatim smo ga prošli. 
 
Jedna od majki koja je bila sa nama mi je rekla da se vratim i provjerim da li je tom čovjeku nešto potrebno. Odvojio sam se od grupe i usporio kako bih mogao da ga vidim. Kada sam se okrenuo, tada sam mu vidio lice i ostao sam u šoku. Bio je slijep! Znate da ima ljudi koji su slijepi, ali njihove očne jabučice su netaknute. Međutim, oči ovog čovjeka fizički nisu bile tu. Najveći mogući stepen sljepila, ne postoji šansa da je išta mogao da vidi. Bio sam još više iznenađen jer kao što znate, mnogi ljudi koji su slijepi imaju štap sa sobom da bi mogli znati kuda idu, a ovaj čovjek je takođe bio i veoma star, pa bi mu štap bio potreban i kao oslonac da bi mogao stajati. Bio sam šokiran jer je ovaj čovjek radio obje te stvari samo sa jednim štapom, što je izuzetno teško. 
 
Kada sam vidio čovjeka koji se ovoliko trudi, prva stvar koju sam osjetio je bilo razočaranje u samog sebe. Maločas sam mislio loše o njemu, a ispostavilo se da je u pitanju jako teška situacija. Prvo sam mislio da je ta osoba nemarna, bezobzirna, a posle sam htio da pomognem. Pa sam ga dohvatio rukom kako bih ga povedeo oko Kabe i pomogao mu da dovrši svoje obrede. Ali on se samo nasmiješio, odmahnuo glavom i izvukao svoju ruku iz moje. Nastavio je da se oslanja na svoj štap i tavafi. 
 
Ljudi u našoj grupi su bili prilično šokirani. Jedan od mlađe braće je rekao: “Kako zna kada je stigao do Crnog kamena, on ga ne vidi?” Ali ono što sam vidio u njegovom osmijehu je bilo oslanjanje na vođstvo mnogo veće od vođstva koje mu ja mogu pružiti. I ubjeđenje da će naći svoj put bez moje pomoći. Nemojte da me razmijete pogrešno. Razumno je da osoba sa takvom fizičkom smetnjom ima pomoć, nema stida ni smetnje u tome. Ali ovaj čovjek je ostavio jak utisak na mene zbog njegove ubjeđenosti u Allaha. Podsjetio me je na ajet: “Oni koji se bore radi Nas, Mi ćemo ih sigurno putevima koji Nama vode uputiti. A Allah je, zaista, na strani onih koji vjeruju i dobra djela čine.” Ovaj čovjek je bio kao fizičko otelovljenje ovog ajeta. Duboka ubjeđenost da će ga Allah voditi oko Kabe, i da će ga voditi Svojim putem u životu. 
 
I ovdje moram da podsjetim sebe i mnoge od nas da smo privilegovani i počašćeni sa mnogim blagodatim od Allaha. Bilo da su to blagodati u porodici, zdravlju, obrazovanju, novcu, prijateljima… Nikada ne možemo nabrojati sve blagodati koje nam je Allah dao. Znamo da nas Allah iskušava i sa teškoćama i sa blagostanjem, a ponekad je iskušenje izobiljem mnogo teže nego iskušenje siromaštvom i nedaćama. Ali… Ono što ja vidim kada putujem i upoznajem ljude jeste da imamo jako malo ubjeđenja u Allaha. Opterećujemo se svakim sitnim detaljom našeg života, i ako jedna stvar nije kako treba, padamo u očaj. 
 
Život je pun problema i svaki put kada nam zada udaraca – sjetimo se ovog slijepog čovjeka. Pomislimo na ovu ubjeđenost i povjerenje u moć koja je daleko veća od naše, i u plan koji je bolji od tvog plana, i sigurnost koja se može dobiti samo oslanjanjem na Uzvišenog Allaha. Nadam se da će ovaj čovjek biti naš podsjetnik. Molim Uzvišenog Allaha da nas učini od onih koji se potpuno oslanjaju na Njega.

 

Onaj koji se nevoljniku odaziva

Jedan od braće kojeg dobro poznajem dobio je tumor na kičmenoj moždini. Sve se događalo u kliničkom centru kralja Fahda. Ako Allah olakša objavit će se brošura sa snimcima CT-a i magnetne rezonance. Uradio je snimak magnetne rezonance, tumor je bio jasan, u izvještaju je napisana veličina i opis tumora. Rekli su da moraju uraditi operaciju kako bi se riješili tumora. Zatim taj brat priča: 

 

“Tu je počelo moje putovanje sa Allahovom knjigom. Gledao sam Allahovu moć spomenutu u Njegovoj knjizi. Padali su mi na um ajeti: “A pitaju te o planinama…” (Ta-Ha, 105) Počeo sam porediti brda sa malim tumorom na leđima čovjeka. “A pitaju te o planinama, pa ti reci: Gospodar moj će ih u prah pretvoriti i razasuti, a mjesta na kojima su bile ravnom ledinom ostaviti, ni udubina ni uzvisina na Zemlji nećeš vidjeti” (Ta-Ha, 105-107) Pa sam se stao zapitkivati: “Allah će brda u prah pretvoriti, pa kako da ne može mali tumor smrskati? Da, da, tako mi mog Gospodara, smrskat će ga.

 

Zatim je došao drugi ajet dok sam sebi učio riječi Uzvišenog Allaha: “Kad bi se kakvim Kur’anom brda pokrenula ili Zemlja iskomadala ili mrtvi dozvali, Allahu pripada sve” (Ar-Rad, 31) Potražio sam u tefsiru šta znače ove riječi, pa sam našao da riječi Allaha: “Kad bi se kakvim Kur’anom brda pokrenula” znače da kada bi postojao neki govor kojim se brda pokreću, to bi bio ovaj Kur’an. Kad bi postojao govor kojim bi se mogla sjeći i komadati zemlja, bio bi to ovaj Kur’an. Neka je Slavljen Onaj koji je ovo rekao: “Allahu pripada sve“. Proučio sam na Zem-Zem vodu riječi Gospodara: “… i koji me, kada se razbolim, liječi” (Eš-Šuara, 80) Razletili su se svi ljudski uzroci iz moga srca i nade u njih, za koje sam bio vezan.

Došlo je vrijeme ponovnog snimka magnetne rezonance. Vallahi sam vidio snimke svojim očima, tumor koji je bio ukorijenjen u toj kičmenoj moždini, sada mu više nema ni traga, kao da ništa nije ni bilo. Slavljen neka je Onaj koji ga je tu stavio, a zatim smrskao. U Allahovoj knjizi po pitanju moje bolesti nisam našao nešto veličanstvenije od riječi Allaha: “Onaj koji je Zemlju prebivalištem učinio i kroz nju rijeke proveo i na njoj brda nepomična postavio, i dva mora pregradio. Zar pored Allaha postoji drugi Bog? Ne postoji, nego većina njih u neznanju živiONAJ KOJI SE NEVOLJNIKU, KAD MU SE OBRATI, ODAZIVA I KOJI ZLO OTKLANJA, i koji vas na Zemlji namjesnicima postavlja. Zar pored Allaha postoji drugi Bog? Kako nikako pouku vi da primite!” (En-Neml, 61-62) Svaki put kada bi mi neko rekao da idem da mi neko uči, rekao bih: “Vallahi neću, jer Allah kaže: Onaj koji se nevoljniku odaziva” a ja sam nevoljnik! Ne želim da mi uči neko ko nije nevoljnik. 
 
Vallahi sam našao Allahove riječi istinitim: “A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu, odazivam se molbi molitelja kada me zamoli” Nije rekao – kada nekog dovedeš da ti uči. “Molitelja kad me zamoli” Tebe želi!!! “Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravome putu” (El-Bekare, 186)
 
Da bogdom razumijemo Allahovu knjigu! Dragi moji, nije stvar u čitanju, bit je u tome da čitaš a znaš šta čitaš. 

 

Subscribe to this RSS feed